Ova priča ima samo dva moguća završetka. Prvi: Presuda se izvršava po zakonu, Dodik se briše iz registra predsjednika SNSD-a, a država potvrđuje autoritet vlastitog pravosuđa. Drugi: Presuda ostaje ignorisana, Dodik ostaje na funkciji, a Bosna i Hercegovina potvrđuje da njene institucije ne mogu provesti vlastite zakone na svojoj teritoriji. U prvom slučaju država pokazuje snagu. U drugom slučaju država kapitulira, piše Dragan Bursać za Hayat.ba.

Prije nekoliko dana postavio sam pitanje koje je zvučalo gotovo retorički: Može li sutkinja Sena Uzunović sama provesti presudu protiv Milorada Dodika?

Odgovor je stigao brže nego što je iko očekivao. I bio je brutalan u svojoj jasnoći.
Ne može!
Ne zato što presuda nije jasna. Ne zato što zakon nije jasan. Ne zato što pravna posljedica nije predviđena. Ne zato što sutkinja Sena Uzunović radi nešto pogrešno. Naprotiv!

Ne može zato što se u Banjaluci odlučilo da se država ignoriše.
Jer upravo to je uradio Osnovni sud u Banjaluci: Umjesto da izvrši presudu Suda Bosne i Hercegovine i izbriše Milorada Dodika iz registra predsjednika SNSD-a kako nalaže zakon, taj sud je odlučio da presudu prvo preispituje, pa onda odbije (sic!).
Odlučio je, nije mu strano, da glumi sud iznad države.

Sud koji je odlučio da ne izvrši presudu

Situacija je pravno jednostavna. Gotovo školska.
Sud Bosne i Hercegovine donio je pravosnažnu presudu kojom je Milorad Dodik osuđen na godinu zatvora i šest godina zabrane obavljanja javne funkcije. Kazna zatvora je otkupljena. Pravne posljedice osude ostale su.
Krivični zakon BiH u članu 114 jasno navodi jednu od tih posljedica: prestanak obavljanja funkcije u pravnim licima.
Politička stranka jeste pravno lice. Predsjednik političke stranke jeste ovlašteno lice tog pravnog subjekta.
Zaključak je pravno elementaran: Dodik NE MOŽE biti predsjednik SNSD-a.

Sutkinja Sena Uzunović upravo je to i napisala. Presuda je potvrđena na apelaciji. CIK je proslijedio dokumente Osnovnom sudu u Banjaluci.

I tu počinje bosanskohercegovački pravni apsurd.
Umjesto izvršenja presude, banjalučki sud odlučuje da malo odlučuje.
Dakle, sud koji je dobio nalog da provede pravnu posljedicu ponaša se kao da je dobio nekakav predmet na razmatranje.
To je isto kao kada bi izvršitelj dobio sudsku presudu o deložaciji i odlučio da provjeri da li se on lično slaže s tom presudom.
Takav postupak ima samo jedno ime: neizvršenje sudske odluke.

Lokalni sud protiv države

Da se razumijemo, ovdje nije riječ o tehničkom nesporazumu između institucija.
Radi se o frontalnom sudaru između državnog pravosuđa i entitetske strukture moći.
Sud BiH je jasno rekao: Izvršite presudu!
Osnovni sud u Banjaluci odgovorio je: Mi smo već odlučili da Dodik ostaje predsjednik SNSD-a.
Drugim riječima: presuda države BiH za njih nije obavezujuća. Ništavna je!

A to više nije pravni problem.
To je ustavni i državotvorni problem.
Jer država koja ne može provesti pravosnažnu presudu vlastitog suda ulazi u zonu institucionalne paralize. U toj zoni pravna država prestaje biti sistem, a postaje tek sugestija, ako i to.
Bosna i Hercegovina upravo gleda taj trenutak. Nije da ga nije bilo i do sad, ali je sad onako baš, baš očigledan.

Dodik kao simbol nekažnjivosti

Milorad Dodik godinama gradi političku karijeru na testiranju granica sistema.
Svaki put pomjeri liniju malo dalje.
Svaki put provjeri koliko institucije mogu izdržati prije no što se slome.
Presuda Suda BiH bila je prvi ozbiljan institucionalni udar na taj model politike.
Ali presuda vrijedi samo onoliko koliko vrijedi njeno provođenje u praksi.
Ako presuda ostane mrtvo slovo na papiru, ona ne slabi Dodika. Ona direktno slabi državu.
A upravo to sada gledamo.

Paradoks je gotovo groteskan: pravosnažno osuđeni političar, kojem je zabranjeno obavljanje funkcija, i dalje sjedi na čelu najveće stranke u entitetu Republika Srpska u superkomontoj poziciji: izdaje naređenja opran od američkih sankcija, putuje, slika se-on je šef- i to radi iz pozicije nekažnjivosti.
I ne samo to.
Diplomate dolaze u Banjaluku i sastaju se s njim.
Na stolu stoje npr. zastave Švicarske, entiteta RS i SNSD-a.
Čovjek kojem je sud zabranio funkciju i dalje nastupa kao politički lider.
A presuda sad i zvanično postoji.
Provođenje presude zato ne postoji.

Međunarodna zajednica kao tihi posmatrač

Posebno je zanimljiv element međunarodne zajednice.
Godinama se ponavlja mantra o “vladavini prava”.
Briselske deklaracije, diplomatske izjave, konferencije o reformi pravosuđa, bla, bla, bla...
Ali kad dođe trenutak konkretne pravne krize - nastaje tišina.
Ambasadori dolaze na sastanke, fotografišu se, razgovaraju.
Niko ne postavlja jednostavno pitanje:
Zašto presuda Suda BiH nije provedena i sa koje funkcije se ovaj čovjek (Milorad Dodik) obraća???

Jer odgovor bi bio neugodan za sve.
Zato što bi razotkrio da u Bosni i Hercegovini pravna država funkcioniše selektivno, ako i tako.
Za običnog građanina presuda je kraj procesa. Uradite nešto i sami se uvjerite!
Za Milorada Dodika, pak, presuda je početak političkih pregovora iz kojih, po pravilu, izađe još jači.

Sutkinja protiv sistema

U cijeloj ovoj priči Sena Uzunović izgleda gotovo kao usamljena, donkihotovska figura pravne države.
Poslala je dopis.
Podsjetila sud u Banjaluci na presudu.
Ponovo dostavila dokumentaciju.
Učinila ono što zakon nalaže.
Ali ni jedan sudija ne može sam provesti presudu ako institucije odbijaju da je izvrše.
Sudovi nisu vojska. Nisu policija. Nisu specijala. Nemaju izvršnu silu.
Oni imaju autoritet prava države iza sebe.
Ako taj autoritet nestane, nestaje i država.

Test koji Bosna i Hercegovina mora položiti

Ovo više nije pitanje Milorada Dodika.
Ovo je pitanje: Može li država Bosna i Hercegovina provesti vlastiti zakon.
Ako banjalučki sud može poništiti presudu Suda BiH bez posljedica, otvara se opasan presedan.
Sutra će svaka entitetska institucija moći birati koje odluke priznaje, a koje ne.
To je recept za pravni raspad.

Zato reakcija mora biti jasna, brza i odlučna.

Državni organi moraju insistirati na izvršenju presude.
CIK mora nastaviti svoj postupak.
Tužilaštvo mora ispitati eventualno krivično djelo neizvršenja sudske odluke.
Ustavni poredak države ne može zavisiti od političke volje jednog lokalnog suda.

Država ili fikcija pitanje je sad?

U konačnici, ova priča ima samo dva moguća završetka.
Prvi: Presuda se izvršava po zakonu, Dodik se briše iz registra predsjednika SNSD-a, a država potvrđuje autoritet vlastitog pravosuđa.
Drugi: Presuda ostaje ignorisana, Dodik ostaje na funkciji, a Bosna i Hercegovina potvrđuje da njene institucije ne mogu provesti vlastite odluke.

U prvom slučaju država pokazuje snagu.
U drugom slučaju država kapitulira.
I zato pitanje više nije može li Sena Uzunović sama.
Pitanje je mnogo ozbiljnije.

Može li Bosna i Hercegovina sama sebi dokazati da je država.