Piše: Haris IMAMOVIĆ / Odgovor.ba

Našom javnošću je dugo vladala jedna neurotična predstava o Sjedinjenim Državama kao o dobroćudnoj supersili, koja se u svojim svjetskim poslovima vodi prije svega moralnim razlozima. Parodirao sam tu predstavu u romanu Vedran i vatrogasci. Nedugo nakon masakra u Vase Miskina (27. maja ‘92.), glavni junak, koji je bio na licu mjesta i pomagao ranjenicima, odlazi u obližnje Pozorište mladih. Opisujući atmosferu, on kaže: “Sve i jedan plaču ljudi, jebi ga, i ja plačem. Svi im jebemo mater, al nema puno fajde od toga.”

Zatim, u tim suznim momentima, ulazi jedan naš javni djelatnik, koji, nedugo nakon što je ugledao sve te uplakane ljude, veli: “Ljudi, čujte šta vam govorim. Ovo svijet neće trpit. Ovo Amerikanci neće oprostit. Sutra, sutra, još do podne, Amerikanci će da ove gore izmbombarduju, oni će ovo sve da srede, još sutra!”

Osjećaj nemoći je bio toliki da su se ljudi morali prepuštati mašti i nadi. Da nije bilo te fiktivne nadoknade, američke 6. flote u Jadranu koja jedva čeka da interveniše u našu korist, neki ljudi možda ne bi mogli ni preživjeti.

Nas ta kolektivna samoobmana drži još uvijek; vidjelo smo to npr. 2020. nakon izbora Joea Bidena za američkog predsjednika, koji je naša javnost euforično proslavila, očekujući da će Bidenova administracija izmijeniti Dejton u našu korist: na kraju se desilo suprotno.

Zanimljivo da naši ljudi vjeruju da je redovno stanje svijeta, u kojem Amerikanci pravovremeno vojno i politički intervenišu da bi pomogli ugroženim narodima, koji se bore za slobodu, dok je izuzetak, kada se Washington suzdržavaju i oklijevaju, kao u našem slučaju.

Ni ne pomišljajući da je zapravo ovo drugo stanje – redovno stanje, a da je prvo izuzetak, išli smo čak dotle da uzrok tražimo u tome što smo muslimani. To je još jedna iluzija, u kojoj smo mi u centru svijeta i sve se ravna prema nama. Ali ako čitamo historiju, vidjet ćemo da smo mi, u navedenom pogledu, prošli, manje-više jednako kao i drugi narodi, koji su u 20. stoljeću napadnuti. Čak nismo specifični ni po svojim iluzijama, što, uzgred, može biti i neka vrsta utjehe.

Francusko-britanske iluzije

U prvom tomu Ratnih memoara Charles De Gaulle piše da je uoči pada Francuske, u maju 1940, američki ambasador William Bullitt došao u ured francuskog premijera Paula Renaulta. “Mislio sam”, piše De Gaulle, “da ambasador Sjedinjenih Država donosi predsedniku vlade, od strane Vašingtona, izvesna ohrabrenja za budućnost. Ali ne! On je bio došao da se oprosti.”

De Gaulle dalje piše kako je francuski premijer “poslao telegram predsedniku Ruzveltu u kome ga je preklinjao (sic!) da interveniše, dajući mu na znanje da je bez toga za nas sve izgubljeno”. Kao što je poznato, Amerikanci se, uprkos ovim pozivima, nisu uključili u rat da odbrane Francusku.

Nisu samo Francuzi živjeli u nadi u brzu američku intervenciju. De Gaulle piše kako je Churchill 1940. nestrpljivo čekao da počne (neizbježno) njemačko bombardovanje engleskih gradova. Na De Gaulleovu začuđenost u vezi s time, britanski premijer je odgovorio: “Shvatite da će bombardovanje Oksforda, Koventrija i Kenterberija izazvati u Sjedinjenim Državama takav talas ogorčenja da će morati da uđu u rat!”

Tridesetak stranica kasnije, De Gaulle piše o početku Blitza i ne propušta primijetiti: “Nasuprot onom čemu su se mnogi Englezi nadali, bombardovanje njihovih gradova i pobeda Kraljevskog ratnog vazduplovstva nisu naveli Ameriku da uđe u rat.”

De Gaulle pojašnjava da je, u tom trenutku, američko javno mnijenje neprijateljski raspoloženo prema Hitleru i Mussoliniju, ali svejedno preferira neutralnost. “Čak je”, veli, “i svaka posredna pomoć, koju im je lukava dovitljivost Predsednika uspevala da pruži, predstavljala predmet strogih osuda u Kongresu i štampi.”

Navedeni osjećaj se, kod zapadnih Evropljana, ne vezuje samo za Drugi svjetski rat.

Recimo, u Punom krugu Anthony Eden piše o masakru koji su vijetnamske snage počinile nad francuskim trupama u Dien Bien Phuu 1954. Eden, koji je tada bio britanski ministar vanjskih poslova, veli da su Francuzi očajnički tražili pomoć od Amerikanaca.

Snage generala Navarrea, koje su brojale oko 12 hiljada ljudi, bile su opkoljene od strane 40 hiljada trupa Vietminha. Francuzi su putem vazduha dobili zalihe hrane za 12 dana i zalihe municije dovoljne za četiri dana.

“[Američki ministar vanjskih poslova] Dulles je”, prenosi Eden, “naglasio da ne postoji mogućnost da Sjedinjene Države sudjeluju u bici za Dien Bien Phu, zato što američki predsjednik nema ustavnu moć da tako brzo reagira i zato što je jasno da nikakva intervencija više ne može spasiti francusku utvrdu, gdje je situacija postajala očajnom.”

Churchill, koji je tada obavljao drugi premijerski mandat, dijelio je, kako prenosi Eden, mišljenje Amerikanaca da vojna intervencija ne bi bila djelotvorna; štaviše, smatrao je da bi mogla dovesti do novog svjetskog rata.

Nakon 57 dana opsade, francuski otpor je slomljen. Vijetnamske snage su ubile više od 2 hiljade Francuza, ranjeno je preko 5 hiljada, a ostali su zatočeni. Francuske vlasti su, kroz cijeli tok krize, vjerovale da američka intervencija može spasiti njihove trupe u Dien Bien Phuu, ali Amerikanci i Britanci su, vođeni nizom razloga, odbijali da se uključe.

Sloboda ne pada s neba

U predavanju “250 godina američke vanjske politike”, koje je održao neku noć na Univerzitetu Chicago, John Mearsheimer veli da su SAD odugovlačile sa invazijom na Normandiju, kako bi platile što manju cijenu u krvi, odnosno kako bi prepustile Sovjetima da plate što veću cijenu. Američka politika je, u oba svjetska rata, veli Mearsheimer, bila: pustiti da lokalni akteri u Evropi u dobroj mjeri savladaju neprijatelja, a onda da se američka vojska priključi i prevagne.

Nakon Drugog svjetskog rata, a povodom grčkog građanskog rata, američka vlada će formulisati doktrinu po kojoj SAD zauzimaju načelnu spremnost da pomognu narodima koji se odupiru pokušajima podjarmljivanja (tzv. Trumanova doktrina). Njome je zaštićen američki interes, tako što je spriječeno širenje komunizma koje bi u konačnici dovelo do sužavanja američke sfere utjecaja.

Jedan od tvoraca te doktrine i ujedno najutjecajniji američki politički pisac 20. stoljeća George Kennan će, u svojim memoarima, otvoreno kazati, kao i Mearsheimer, da lokalni akteri moraju platiti u krvi cijenu svoje slobode.

”Kad bih danas”, piše Kennan, “reagirao na poruku Trumanove doktrine, sigurno bih popisu određenih uvjeta domenuto i spremnost i sposobnost ugroženog naroda da preuzme i odlučno ponese silno teški dio odgovornosti i napora u vlastitoj odbrani od posredne i neposredne agresije – a ne samo da miruje i da se ogradi mogućnošću neuspjeha otpora pa nama prepusti sav teret borbe.”

Naša javnost, oličena u članu Predsjedništva BiH Denisu Bećiroviću, duboko je deluzivna, te vjeruje da bi u slučaju novog rata SAD (i NATO) odmah reagovali, preuzimajući sav teret borbe. Bećirović je kazao da je dobio garancije u tom pogledu. Vjerovatnije je da bismo, kako Kennan veli, sami morali dokazati sposobnost da snosimo najveći dio tereta odbrane, prije nego što prevaga dođe izvana; ako dođe.

Naše iskustvo od 1992. do 1995. se uklapa u Kennanov aneks Trumanovoj doktrini. Prve dvije godine rata nisu bile ništa drugo do testiranje naše sposobnosti da ponesemo najveći dio napora u odbrani od agresije. Mi smo, kao i evropske sile u dva svjetska rata, ili Ukrajina sada, u krvi platili cijenu vlastite slobode. Nisu nam je poklonile SAD. Na koncu, i naša politička borba može imati samo istu strukturu: nikakva Šesta flota, u vidu Suda u Strazburu, neće nam isporučiti liberalniji ustav, to možemo samo sami izboriti uz težak napor.

Trenutna intervencija u Iranu, kao i ranije u Iraku, Afganistanu i Vijetnamu, duboko se kosi s Trumanovom doktrinom. Tamo gdje na kopnu nema naoružanog naroda, koji je spreman preuzeti najveći dio tereta u borbi protiv podjarmljivanja, nema govori o slobodi. Ona ne pada s neba.