Kada je libanski Hezbollah odlučio pucati na Izrael, efektivno transformirajući američko-izraelski napad na Iran u regionalni rat, to je učinio kao odmazdu za agresiju protiv Libana. Suprotno onome što su zapadni korporativni mediji izvijestili, grupa nije odgovorna za pokretanje rata i njena uloga u njemu je ključna za budućnost regije.

Početkom ovog mjeseca, BBC je objavio priču pod naslovom "Izubijan i izoliran, Hezbollah uvlači Liban u još jedan rat". Napisan od dopisnika britanskog državnog medija u Tel Avivu, članak ne samo da predstavlja pristrasan i lažan prikaz događaja, jeftinu propagandu koju biste očekivali od Suna ili drugih tabloida, već čak ni ne spominje Izrael u svom naslovu.

CNN i drugi širom zapadnog korporativnog medijskog pejzaža također su objavili članke sa slično formuliranim naslovima. Stoga je prva tačka ulaska u ovu temu utvrđivanje činjenica, koje otkrivaju koliko su BBC i drugi bili užasni u svom predstavljanju libanonsko-izraelskog rata.

Tako je 25. februara 2026. godine, UNIFIL, mirovna misija Ujedinjenih nacija u Libanu, zabilježila je preko 15.400 izraelskih kršenja sporazuma o prekidu vatre koji je tehnički stupio na snagu krajem novembra 2024. godine. To je uključivalo ubistvo stotina ljudi unutar Libana, uglavnom Libanaca, ali i Sirijaca i Palestinaca, uključujući ukupno skoro 150 civila, prenosi Stav.ba pisanje medija Palestine Chronicle.

Hiljade civila, tokom 15-mjesečnog perioda primirja, bile su prisiljene napustiti svoje domove zbog bombardiranja, dok je Izrael nekoliko puta napadao glavni grad Bejrut. Osim toga, Izrael je uhvaćen u prskanju kancerogenih hemijskih supstanci po južnom Libanu, ilegalno je okupirao sedam tačaka tamo i odbijao napustiti teritoriju te zemlje.

Cijelo to vrijeme, Hezbollah je uzdržavao vatru i sarađivao s Libanskim oružanim snagama, čak i kada je proamerički premijer Libana, Nawaf Salam, vodio kampanju protiv te grupe.

Agresivno je provodio izraelsko-američke zahtjeve, prisiljavajući libansku vojsku da razoruža Hezbollah, dok je istovremeno najavljivao svoje namjere da na kraju normalizuje odnose s Tel Avivom, što je bio očigledan udarac u leđa njegovom vlastitom narodu, koji je svakodnevno doživljavao bombardiranje od Izraela.

Izrael je počinio više kršenja primirja u Libanu nego što je bilo koja vojska ikada počinila protiv bilo kojeg primirja u ljudskoj historiji. Drugim riječima, ideja da je Hezbollah uvukao Liban u rat je kategorički pogrešna.

Izrael nikada nije implementirao svoj dio sporazuma, a za stanovnike južnog Libana, rat je trajao tokom tih 15 mjeseci. Jedini razlog zašto smo ga i dalje nazivali prekidom vatre je taj što je Hezbollah odlučio da ga se pridržava.

Nakon prestanka neprijateljstava - barem sa libanske strane - u novembru 2024. godine, američki i izraelski zvaničnici su se javno hvalili da su porazili Hezbollah. U februaru 2024. godine, tadašnji američki izaslanik u Libanu, Morgan Ortagus, javno je izjavio da je Hezbollah "poražen" i da je njegova "vladavina terora" završena.

Ova teorija o očiglednoj slabosti Hezbolaha bila je široko prihvaćena među zapadnim rukovodstvom. Očigledno je da je i libansko rukovodstvo pod Nawafom Salamom steklo taj utisak.

Vjerovali su u izraelsku neutemeljenu statistiku o tome kako je uništena većina oružja grupe, vjerujući da su teroristički napadi pejdžerima i atentati na ključne lidere, u stvari, uništili organizaciju. U najmanju ruku, vjerovalo se da je Hezbollah bio u teškom stanju i da visi o koncu.

Međutim, grupa ima kopnene snage od skoro 100.000 boraca - veće od libanske vojske - što je također demonstrirala sve do posljednjih dana rata 2024. godine da još posjeduje strateško oružje.

Hezbollah je, na primjer, bio toliko siguran u svoje zalihe dronova da su postojali izvještaji o korištenju desetaka njih u pojedinačnim operacijama protiv izraelskih vojnika koji su napadali krajem novembra 2024. godine. Osim toga, na kraju sukoba grupa je počela otkrivati ​​svoje najsmrtonosnije sposobnosti, koje su očito i dalje postojale nakon što je proglašen prekid vatre.

Pad bivšeg sirijskog lidera Bashara al-Assada u početku je tumačen kao glavna prepreka transferu oružja Hezbollahu, ali se to na kraju pokazalo samo djelimično tačnim.

Bilo je čak i nekih izvora koji su tvrdili da se transferiraju veće količine oružja nego u posljednjim godinama Assadove vladavine. Drugi izvori su tvrdili da je oružje koje je pripadalo bivšoj Sirijskoj arapskoj armiji (SAA) možda palo u ruke Hezbollaha tokom raspada države.

Ključni razlog zašto je oružje nastavilo pristizati u Liban bio je taj što nova sirijska država nije imala pravi sigurnosni aparat. U suštini, to je skup naoružanih grupa koje djeluju u okruženju unutar zemlje gdje gangsteri, lokalne milicije i grupe imaju vlastito oružje.

Kao što se pokazalo otkako je Ahmed al-Shara'a došao na vlast, on nije u stanju kontrolirati mnoge milicije unutar zemlje, uprkos svojim najboljim naporima zajedno sa svojim američkim saveznicima da to učini. Sukob u Sweidi i masakri na obali bili su odlični primjeri za to.

Stoga, kada je Hezbollah odlučio da uzvrati protiv Izraela nakon 15 mjeseci neprekidne vatre na Libanon, to nisu učinili iz pozicije slabosti, već sa razumijevanjem da vode ratni napor s najpovoljnijim okolnostima za postizanje pobjede.

Iako u libanskoj vojsci postoji mnogo onih koji žele pružiti otpor i zaštititi Liban, uključujući i njenog trenutnog komandanta - uostalom, to su zvanične oružane snage nacije - nju sputava vlada i pod stalnim je pritiskom Sjedinjenih Država. SAD joj ne dozvoljavaju da posjeduje strateško oružje i neće dozvoliti Hezbolahu da se integriše u nju.

To znači da je Hezbollah jedina snaga sposobna da brani zemlju od izraelske agresije. Uz to rečeno, ako proamerički režim u Siriji - koji je već postigao sigurnosni sporazum s Izraelcima - pokuša napasti Liban, Libanske oružane snage će vjerovatno pokazati da su sposobne da brane svoje granice.

Iako Libanska vojska nije sposobna da se bori protiv Izraela, sirijske milicije koje čine njenu vojsku su očigledno manje dobro pripremljene. Hezbollah će vjerovatno pomoći i Libanskoj vojsci u takvoj odbrani, kao što je to učinio protiv militanata Daesha i Al-Kaide tokom sirijskog rata.

Hezbollah je, od ulaska u sukob protiv izraelskih okupatora, uspio da nanese bezbroj smrtonosnih zasjeda, spriječi dva pokušaja iskrcavanja u dolini Bekaa i uništi desetke izraelskih vojnih vozila navođenim protivtenkovskim oružjem duž graničnog područja.

Pored toga, ispalio je precizne rakete na strateške lokacije južno od Tel Aviva i oko Haife, precizno pogađajući njihove ciljeve s izuzetnom preciznošću.

Snaga Hezbolaha ovog puta šokirala je izraelske analitičare, koji se bore da objasne iznenadni oporavak grupe za koju su vjerovali da je oslabljena južno od rijeke Litani (južni Liban).

Vjerovatno je da Hezbollah nastoji uvući izraelsku vojsku što dublje u libanku teritoriju, prisiljavajući ih da se obavežu na skupu invaziju, onu u kojoj se potom mogu uključiti u sveopću kopnenu borbu. Dok Izrael ima zračnu nadmoć i naprednije oružje, Hezbollah je mnogo moćnija kopnena snaga od izraelske vojske.

Kako bi prisilili Izraelce da se obavežu na tako veliku invaziju, gdje će njihove trupe biti vođene u bezbrojne zasjede - posebno ako pokušaju napasti dolinu Bekaa kroz Siriju - možda ćemo u budućnosti čak vidjeti i neke prekogranične operacije.

Sve ovo su Izraelci i njihovi arogantni pristalice u Bijeloj kući mogli izbjeći, ali su ipak odlučili da ilegalno okupiraju libansku zemlju i prekrše primirje najmanje 15.400 puta. Kao što je slučaj u Gazi, gdje je Izrael do sada počinio skoro 2.000 kršenja primirja, oni su krivi.

Uprkos činjenici da je prava snaga Hezbolaha u punom sjaju i da je Izrael očigledno započeo ovaj sukob, korporativni mediji će nastaviti lagati o situaciji u Libanu. To ne bi trebalo biti iznenađenje, s obzirom na njihovo užasno i rasističko izvještavanje tokom cijelog genocida u Gazi.