Kukavičluk i oportunizam dominantno su obilježje većine političkih aktera na probosanskoj sceni. Ta neugodna činjenica ne može se ignorisati utoliko što je bošnjačko - bosanska politika posljednjih godina u potpunosti skrajnuta, i bez gotovo ikakve vitalnosti u sebi, piše Novinska agencija Patria. 

Jedva da postoji išta privlačno u ideologiji stranaka sa sjedištem u Sarajevu. Njihov i nacionalizam i antinacionalizam podjednako su politički aseksualni. Nema ničega što je naročito privlačno u dominantnom diskursu tih stranaka. Uglavnom se oslanja na svojevrsno srednjeprugaštvo, a ono je utočište za mediokritete, i ne samo to, nego mirna luka za partijske birokrate, koje ni u jednom trenutku nisu spremne učiniti bilo šta za kolektiv koji predstavljaju, a da to podrazumijeva preuzimanje određenog rizika po lični komfor ili po poziciju stranke.

Čitava jedna plejada zastupnika i zvaničnika sarajevskih stranaka otaljava svoje mandate, bez naročite želje da uđe u bilo kakvu političku a kamoli ideološku diskusiju.

Ipak, u posljednjih nekoliko godina Demokratska fronta je bila ta, i gotovo jedina politička stranka, koja je uviđala potrebu i nalazila načina da izađe iz zadatih koordinata dnevne politike koje obiluju dosadom, i da građanima ponudi ideološku borbu.

Jeste, istina je da DF već deceniju bije jedan boj koji nije samo političke nego i ideološke prirode, boj protiv izmjena Izbornog zakona po željama HDZ-a, a što spada u registar ideološko - političke borbe između društvenih snaga koje BiH vide kao etnički ili građanski uređenu zemlju - istina je dakle, da je DF već odavno na poprištu ideoloških sukoba, možda i od onog trenutka otkako je Komšić zbog SDP-ovog prihvatanja nejednake vrijednosti glasa napustio tu stranku i formirao DF, ali, u posljednjih nekoliko godina DF se iskazao kao gotovo jedina politička organizacija koja je spremna na ideološku debatu.

Kada se trebalo suprotstavljati suspendiranju Ustava, produbljivanju etničke diskriminacije i jačanja etničkog karaktera Ustava nauštrb građanskog, kada se trebalo suprotstavljati nametanju vlasti od strane stranaca, najglasniji i najdosljedniji je u tome bio DF.

Kada je trebalo dizati glas protiv rastuće islamofobije u Evropi, a što se uvijek i u pravilu reflektovalo na Bosnu i Hercegovinu, najglasnije u tome nisu bile formalno nacionalne stranke (povijesno muslimanskog kruga), najdosljedniji u tome bili su Komšić i DF.

Tako je Komšić u više navrata evropskim zvaničnicima skretao pažnju na pogubnost islamofobne kampanje protiv Bošnjaka muslimana. Jedan od primjera bila je i Komšićeva intervencija kod francuskog predsjednika Emmanuela Macrona koja je u Sarajevu među lažnim prograđanskim krugovima dočekana na nož i nazvana diplomatskom neučtivošću.

Isti ti krugovi poginjali su glavu pred Miloradom Dodikom koji im je u lice psovao genocid, dok je s druge strane Komšić prekidao sastanke i intervjue na kojima bi sagovornici pokušavali da negiraju genocid u Srebrenici.

Prekidao je, to jeste onemogućio Komšić i sastanak sa Sergejom Lavrovom jer je dostojanstvo nalagalo da se takav sastanak odloži budući da je Lavrov dan ranije ponizio zastavu Bosne i Hercegovine, prilikom sastanka sa Miloradom Dodikom. Unatoč tome, u trenutku kada se Komšić u Ujedinjenim nacijama protivio intervencijama bivšeg američkog ambasadora u BiH Michaela Murphyja, optužen je za prorusko djelovanje.

Ideološki i politički oponenti Komšića i DF-a tako su napravili potpun, kompletan i gotovo savršen krug u kojem su DF i Komšić, u roku od godinu dana ili malo više, bili i ljudi koji kvare odnose Rusijom i ljudi koji nas udaljavaju od Sjedinjenih Američkih Država.

Naravno, ništa od toga nije bilo tačno, međutim, ono što je važnije od toga jeste što konačno popušta sva ona ukočenost i strah od toga da se iznese politički stav. Tako je i u slučaju Rezolucije kojom zaljevske zemlje osuđuju navodni napad Irana na njih.

Dok bošnjačka reprezentacija oličena u Bećiroviću, Konakoviću i Lagumdžiji dršće pred Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Sjedinjenim Američkim Državama kojima ni na hiljaditom mjestu nije pitanje kako će se BiH pri Ujedinjenim nacijama "naše" Melanije Trump, izjasniti o nekoj njima naročito besmislenoj Rezoluciji, Komšić je s druge strane jedini smogao snage, hrabrosti i integriteta da poruči kako BiH od uplitanja u sukob na Bliskom Istoku nema nikakve koristi.

Da bi tako postupali, kao što je postupio Komšić, morate u političkom životu koji vam je od građana dodijeljen u nešto vjerovati. Komšić i Demokratska fronta možda nikada neće dobiti većinsku podršku građana Bosne i Hercegovine za svoje stavove, ali se očito neće izvinjavati zato što su njihovi stavovi nepopularni.

Ono što bosanskohercegovačkoj politici upravo fali, nisu tek nepopularni stavovi. Jedna politička organizacija ne može živjeti od nepopularnih stavova. Problem leži u tome što se vjeruje da se bez njih može živjeti. I to je također istina. Može se živjeti bez časti, ali je besmisleno, kao i bez domovine, također, piše Novinska agencija Patria.