Ovo nije razgovor o "političkom rješenju" u uskom, birokratskom smislu. Takva rješenja ne zahtijevaju posebnu genijalnost: istinska pravda može se dogoditi samo kada se palestinskom narodu garantuju sva njegova prava i ispunjenje njegovih političkih težnji.

Podjednako je istinita i realnost da se takva pravda ne može manifestovati sve dok Izrael ostaje posvećen svojoj trenutnoj cionističkoj ideologiji - okviru zasnovanom na rasnoj nadmoći i sistematskom iskorjenjivanju autohtonog palestinskog arapskog stanovništva.

Kada se okovi ove ideologije slome, tačna politička mehanika postaje sporedna; historija sugerira da bi budućnost težila zajedničkom suživotu, a ne nastavku trenutne segregacije po etničkim linijama.

Nekima se rasprava o oslobođenoj Palestini sada može činiti pomalo - iako ne u potpunosti - udaljenom od trenutnog rata koji pustoši regiju. To je rat koji će, ako se trajno ne zaustavi, nastaviti da uništava narode Bliskog istoka, pozivajući na daljnju militarizaciju, nekontrolisane troškove odbrane i cikluse nasilja. Naprotiv, ovo je najkritičnija diskusija koju danas možemo voditi, prenosi Stav.ba pisanje palestinskog medija Palestine Chronicle.

U svom značajnom dokumentarcu, pokojni australijski novinar i filmski stvaralac John Pilger sažeo je centralnu ulogu Palestine na Bliskom istoku ovim proročanskim riječima:

- Palestinskom narodu je učinjena historijska nepravda i dok se ne završi izraelska ilegalna i brutalna okupacija, neće biti mira ni za koga - uključujući i Izraelce.

Ovo nisu samo riječi poziranja; to je nepobitna historijska istina. Palestina je ostala srce svakog bliskoistočnog rata i svakog trajnog sukoba. Za Izrael je okupacija poslužila kao ključna tačka za njegove vojne upade preko granica.

Za palestinske susjede i saveznike, ona ostaje nezacijeljena rana regije historijski ujedinjene političkim, kulturnim, jezičkim i vjerskim kontinuitetom.

Čak i tokom perioda kada je Palestina naizgled bila svedena na periferiju regionalne diplomatije, Izrael je želio podsjetiti svoje susjede da njegovi planovi nikada nisu ograničeni samo na Palestince. Bilo u historijskoj Palestini ili Shatatu (dijaspori), cionistički projekat je uvijek signalizirao šire ambicije.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu je eksplicitno potvrdio ovu ekspanzionističku namjeru, nedavno izjavivši da je na "historijskoj i duhovnoj misiji" da ostvari viziju "Velikog Izraela".

Otvorenim povezivanjem s mapom koja guta palestinsku zemlju i prijeti suverenitetu susjednih arapskih država, jasno je stavio do znanja da je brisanje Palestine samo prvi korak u mnogo većem kolonijalnom planu.

Trenutni rat potvrđuje ovu tezu. Njegovo porijeklo, politički diskurs koji je uslijedio i sukobljene vizije "poslijeratne" stvarnosti vraćaju Palestinu u središte globalne pozornice.

Raspravljati o Palestini kao da je izolovano pitanje – kao što neki nažalost čine – predstavlja duboku historijsku grešku. Suprotno tome, raspravljati o budućnosti Bliskog istoka bez stavljanja Palestine u središte podjednako je iluzorno.

Stoga moramo insistirati na palestinskoj diskusiji sada više nego ikad. Kada se postigne pravedan ishod palestinske borbe, pozitivni udarni talasi će transformirati regiju. Tek tada možemo preći iz stanja stalnog rata u budućnost ukorijenjenu u istinskom, kolektivnom oslobođenju.

Uz to rečeno, ne očekujte da će slijediti lista suhih političkih recepata. Već instinktivno znamo kako izgleda pravda za Palestince. Sloboda života, da se prema nama postupa ravnopravno, da se uživa suverenitet i da se zahtijeva odgovornost i poštovanje – to ne zahtijeva iscrpno citiranje međunarodnog pravnog ili humanitarnog prava. To su prirodna prava; ona teku kroz nas, pojedinačno i kolektivno, jednako sigurno kao i krv u našim venama.

Činjenica da Izrael i oni koji mu omogućavaju odbijaju poštovati međunarodno pravo ili se pridržavati bilo kojeg zajedničkog humanitarnog principa nije krivica Palestinaca ili drugih žrtava izraelske agresije. Moralni i pravni teret moraju u potpunosti snositi oni koji su predugo zloupotrebljavali, zanemarivali i demontirali međunarodni pravni poredak.

Danas, Palestinci - slično kao i narod Libana, Sirije i drugih nacija širom regije - rade upravo ono što svaka potlačena nacija mora učiniti: ostaju nepokolebljivi. Ovaj Sumud je ključ, sada više nego ikad prije.

Konačni ishod ovog sukoba neće biti određen neravnomjernim brojem žrtava ili samim razmjerama strukturnog uništenja, već nepokolebljivom otpornošću naroda. Historija je strpljiva učiteljica; ona nam govori da ako zakoniti vlasnici zemlje izdrže svoj stav, na kraju će pobijediti.

Richard Falk, bivši specijalni izvjestitelj UN-a za palestinska ljudska prava i istaknuti pravni stručnjak, ovaj fenomen naziva pobjedom u "Ratu legitimiteta". To je rat koji se ne vodi borbenim avionima, već moralnom jasnoćom onih koji odbijaju nestati.

Ako istinska pravda prevlada u Palestini, neizbježno će prevladati i u Libanu, Siriji i šire. Iscrpljeno brendiranje Bliskog istoka kao "ratom razorene regije" konačno će nestati.

Pravedni mir će pozvati više od pukog odsustva rata; on će pozvati priliku, rekonstrukciju, kolektivni regionalni uspon i – što je najvažnije – obnovu nade. Ovo nije očajnička želja šaputana u vrijeme tame. To je jedini izlaz.