Trinaestog dana sukoba koji je započeo 28. februara američkim i izraelskim bombardovanjem Irana, energetska arhitektura svijeta prolazi kroz tektonske poremećaje. Ono što je započelo kao serija ciljanih vojnih operacija, preraslo je u regionalni požar koji je paralizovao tjesnac Hormuz, ključnu arteriju globalne ekonomije. Prema posljednjem mjesečnom izvještaju Međunarodne agencije za energiju (IEA), tržište se suočava s gubitkom od 10 miliona barela dnevno (mb/d), što predstavlja najteži udar na opskrbu u modernoj historiji, prenosi Bosna.hr.

Uprkos ranijim obećanjima američkog predsjednika Donalda Trumpa da će u regiji uskoro zavladati “velika sigurnost”, stvarnost na terenu ga demantuje. Iran je u četvrtak pokrenuo novi talas napada na naftnu infrastrukturu u Perzijskom zaljevu, ne obazirući se na koordinisanu intervenciju velikih sila. Cijena sirove nafte tipa Brent ponovo je premašila granicu od 100 dolara po barelu, ignorišući historijsku odluku o oslobađanju strateških rezervi najavljenu samo dan ranije.

Samo u posljednja 24 sata, iranske snage pogodile su još dva tankera usidrena u iračkoj luci Basra, kao i kontejnerski brod u blizini Ujedinjenih Arapskih Emirata. Ovi napadi nadovezuju se na tri tankera pogođena u srijedu, čime je pomorski saobraćaj u regiji praktično zaustavljen. Izvještaji iz Bahreina govore o direktnim napadima na skladišta ugljikovodika, dok su u Omanu, prema snimcima agencije AFP, gorjela postrojenja u luci Salalah nakon preciznog udara dronova. Saudijska Arabija je potvrdila napad na naftno polje Shaybah na istoku zemlje, što ukazuje na jasnu strategiju Teherana da onesposobi svaku tačku izvoza koja bi mogla poslužiti kao alternativa.

Situacija u tjesnacu Hormuz je kritična. Protok nafte kroz ovaj prolaz, koji obično opslužuje petinu svjetske proizvodnje tečnosti i tečnog prirodnog plina (LNG), pao je na manje od 10% uobičajenog volumena. Prije krize, kroz Hormuz je protjecalo 15 mb/d sirove nafte i 5 mb/d naftnih derivata. Danas, ti su tokovi svedeni na minimum, ostavljajući globalno tržište u deficitu od 8 mb/d sirove nafte i 2 mb/d prerađevina. IEA procjenjuje da je ovo najveći prekid opskrbe ikada zabilježen, što je primoralo agenciju da prognozu rasta globalne opskrbe za 2026. godinu sreže na manje od polovine.

Kao odgovor na ovaj kolaps, 32 zemlje članice IEA, uključujući Sjedinjene Države, donijele su odluku o puštanju u promet rekordnih 400 miliona barela iz strateških rezervi. Američki sekretar za energetiku, Chris Wright, precizirao je da će 172 miliona barela biti dostupno već od naredne sedmice. Iako je ovo najveća intervencija od osnivanja Agencije 1974. godine, stručnjaci u Parizu upozoravaju da je riječ o privremenoj mjeri koja ne može trajno kompenzirati prekid fizičkih tokova.

Analitičari IEA u svom izvještaju grozničavo ispituju alternativne rute za izlazak nafte iz Perzijskog zaljeva koje bi zaobišle Hormuz. Postoje dva glavna operativna cjevovoda: onaj u Saudijskoj Arabiji, koji povezuje Abqaiq s lukom Yanbu na Crvenom moru (kapacitet 7 mb/d), i onaj u UAE, između Habshana i Fujairaha (kapacitet 1,5 mb/d).

Prije rata, ovi pravci su koristili tek dio svog potencijala (2-2,5 mb/d, odnosno 1 mb/d). Iako se promet na ovim linijama sada povećava, infrastruktura nije imuna na iranske rakete i dronove, što njihovu pouzdanost čini upitnom. Druge opcije, poput naftovoda iz iračkog Kurdistana prema turskoj luci Ceyhan, ostaju neupotrebljive zbog zatvaranja polja na sjeveru i sigurnosnog vakuuma.

Geopolitičke i ekonomske posljedice ovog zastoja najteže pogađaju azijski kontinent. Podaci IEA su neumoljivi: 90% nafte koja napušta Hormuz namijenjeno je Aziji. Kina, kao najveći pojedinačni kupac, apsorbuje 37% tog volumena (5,2 mb/d) i direktno ovisi o Perzijskom zaljevu za polovinu svog ukupnog uvoza. Indija, čija ovisnost iznosi 40% (2,1 mb/d), suočava se s ozbiljnim energetskim deficitom, dok su Japan i Južna Koreja ekstremno ranjivi s ovisnošću od 77%, odnosno 62%.

Svijet je u januaru ove godine raspolagao rekordnim zalihama od 8,21 milijardu barela. Polovina tih zaliha nalazi se u zemljama OECD-a, dok Kina drži oko 15%. Međutim, ključni problem je činjenica da se 25% globalnih rezervi u svakom trenutku nalazi na moru. U situaciji kada su tankeri postali legitimne mete, a osiguravajuće kuće povlače pokriće za tranzit kroz Zaljev, ti bareli su praktično zarobljeni. Trumpove tvrdnje o uništenju 28 iranskih minopolagača ne ulijevaju povjerenje brodarima, jer opasnost od podvodnih mina u tjesnacu ostaje primarna briga međunarodne zajednice.

Zaključak izvještaja IEA je jasan: konačni utjecaj sukoba na globalnu ekonomiju neće zavisiti isključivo od vojne moći uključenih strana, već od trajanja blokade Hormuza. Svaki dan zastoja produbljuje rupu u opskrbi koju ni najdublje strateške rezerve ne mogu popuniti. Bez hitne deeskalacije, energetska sigurnost planete ostaje talac rata koji je već sada srušio sve historijske rekorde negativnog utjecaja na tržište.