Rađanje većeg broja djece ili, s druge strane, ostanak bez potomaka u vezi sa kraćim životnim vijekom i bržim biološkim starenjem, pokazali su rezultati nedavne studije koju je sproveo tim istraživača sa Univerziteta u Helsinkiju u Finskoj.

Istraživači naglašavaju da nalaze ne treba shvatiti kao zdravstveni savjet za pojedince. Umjesto toga, ukazuju na povezanost sa određenim teorijama o dužini života i faktorima koji na to utiču.

Teorija o jednokratnoj somi (tijelu), na primjer, predlaže stav da su naši životi ravnoteža između reprodukcije i preživljavanja – ako se više resursa koristi za prvo, manje ostaje za drugo.

„Sa stanovišta evolucione biologije, organizmi imaju ograničene resurse kao što su vrijeme i energija“, kaže biolog Mikaela Hukanen sa Univerziteta u Helsinkiju. „Kada se velika količina energije uloži u reprodukciju, ona se oduzima od mehanizama za održavanje i popravku tijela, što bi moglo da smanji životni vijek", dodala je.

Iako su studije ranije pokazale da je rađanje više djece povezano sa nižim bogatstvom (standardom) kasnije u životu, većina prethodnih istraživanja je uključivala samo jednu ili dvije varijable odvojeno – kao što je starost u kojoj je žena rodila svoje prvo dijete ili koliko je djece ukupno imala.

Istraživači koji stoje iza ove nove studije konstruisali su sveobuhvatniju sliku istorije rađanja i smrtnosti, analizirajući podatke o 14.836 žena koje su bliznakinje (kako bi se minimizirao uticaj genetskih faktora). Podgrupa od 1.054 učesnice je takođe procijenjena na markere biološkog starenja. Ove učesnice su raspoređene u sedam grupa, na osnovu broja djece koju su rodile i kada su ih rodile.

Važne su i godine u kojima se žena ostvarila kao majka
Statistički gledano, osobe koje nisu rodile djecu ili koje su bile u grupi sa prosjekom od šestoro do osmoro rođene djece, lošije su prošle u pogledu biološkog starenja i rizika od smrtnosti.

Žene koje su dobile djecu rano u životu takođe su pokazivale znake bržeg biološkog starenja i kraćeg života, ali je ova razlika uglavnom nestala nakon kontrole drugih faktora, poput konzumiranja alkohola i indeksa tjelesne mase (ITM).

Međutim, rezultati za žene bez djece i žene sa velikim brojem djece ostali su isti čak i nakon uzimanja u obzir drugih faktora.

Najniži markeri biološkog starenja i rizika od smrtnosti zabilježeni su u grupi žena koje su u prosjeku imale između dvoje i troje djece, i među onima koje su bile u drugom stanju između svoje 24. i 38. godine.

Teorija o jednokratnoj somi ne objašnjava zašto je nemanje djece povezano sa lošijim ishodima u smislu zdravlja i dužine života. Istraživači sugerišu da varijable koje ovdje nisu mjerene – poput postojećih medicinskih stanja – mogu uticati i na rađanje i na zdravlje u kasnijem životu.

„Osoba koja je biološki starija od svoje kalendarske starosti ima veći rizik od smrti“, kaže epigenetičarka Mina Olikainen sa Univerziteta u Helsinkiju. „Naši rezultati pokazuju da izbori u životnoj istoriji ostavljaju trajan biološki otisak koji se može mjeriti mnogo prije starosti", objasnila je.

„U nekim našim analizama, rađanje djeteta u mladosti takođe je bilo povezano sa biološkim starenjem. I ovo se može odnositi na evolucionu teoriju, jer prirodna selekcija može favorizovati raniju reprodukciju koja podrazumijeva kraće ukupno vrijeme generacije, čak i ako to podrazumijeva troškove vezane za zdravlje povezane sa starenjem", ističe epigenetičarka Mina Olikaine.

Važno je imati na umu da ovakva statistika ne pokazuje direktan uzrok i posljedicu, već samo povezanost među velikom grupom ljudi. Ta povezanost može se koristiti za razvoj daljih bioloških istraživanja i za informisanje strategija javnog zdravlja.

Međutim, svakako da mnoštvo drugih faktora utiče i na životni vijek i na biološko starenje, kao što istraživači ističu. Ovu studiju zato treba razmotriti i u kontekstu drugih istraživanja koja pokazuju prednosti roditeljstva. „Svaka žena stoga ne bi trebalo da razmatra promjenu sopstvenih planova ili želja u vezi sa djecom na osnovu ovih nalaza“, ogradila se Olikainen.

Istraživanje je objavljeno u časopisu Nature Communications.