Dan nakon što su rakete pogodile Zaljev, dostavljač iz Bangladeša u Dubaiju vratio se na svoj bicikl. Ceste su bile mirnije nego inače, ali su napojnice bile bolje.

Ali za pakistanskog vozača koji je četiri godine radio 12-satne smjene u istom gradu, nikada nije bilo pravog izbora.

„Došao sam ovdje da zaradim novac, a rad u bilo kojoj situaciji postao mi je neophodnost“, rekao je vozač za Middle East Eye, prenosi Bosna.hr.

„Iako se mnogi ljudi boje, mi vozači i dalje moramo hrabro nastaviti raditi. Plaćen sam za svaku dostavu. Dakle, ako ne radim, mogao bih ostati gladan.“

Radnik je jedan od stotina hiljada čistača, građevinskih radnika, vozača i zaštitara koji održavaju Zaljev u funkciji dok je regija pod napadom iranskih raketa.

Od eskalacije sukoba između Irana, SAD-a i Izraela, iranski napadi su ubili najmanje 12 civila širom država Zaljeva. Značajno je da je u UAE-u svaka civilna žrtva do sada bio radnik migrant iz Bangladeša, Nepala ili Pakistana.

Među poginulima je bio i Saleh Ahmed (55) iz Bangladeša, koji je poginuo dok je dostavljao vodu u UAE-u prvog dana rata.

Ali kako rakete ciljaju Zaljev, ogromna populacija radnika migranata u regiji – koji čine većinu stanovnika zemalja poput Katara i UAE – prepuštena je sama sebi, prema istraživačima organizacije za ljudska prava u pogođenim zemljama.

Sistemsko isključivanje

Mustafa Qadri, izvršni direktor Equidema, rekao je za MEE da je mreža istražitelja te organizacije širom UAE, Katara, Saudijske Arabije i Jordana dokumentirala široko rasprostranjenu paniku, psihološku traumu i sistematsko isključivanje radnika migranata iz službenih sigurnosnih mjera.

„Postoji univerzalna trauma, panika, briga, bez obzira na to ko su radnici“, rekao je Qadri.

„I govorim o radnicima koji dolaze iz različitih zemalja, različitih poslova – i muškarcima i ženama.“

Qadri je rekao da se radnici suočavaju s dva različita oblika diskriminacije.

Prvi je isključenje iz službenih sigurnosnih komunikacija. Dok su se neke formalne izjave odnosile na sve stanovnike, radnici na terenu kažu da nisu dobili smislene smjernice o skloništima, putevima evakuacije ili hitnoj podršci.

Drugi je strukturna diskriminacija. Kao ključni radnici u svakom sektoru društva Perzijskog zaljeva – građevinarstvu, ugostiteljstvu, zdravstvu, sigurnosti, domaćim uslugama i logistici – mnogi od ovih radnika moraju nastaviti raditi uprkos napadima, često se krećući prema opasnosti, a ne od nje.

“Postoji svjestan izbor da se radnici koji dolaze iz relativno siromašnih zemalja, koji ne primaju toliko velike plate i imaju mnogo manje moći u društvenoj dinamici tih zemalja, obave ovaj težak posao – jer je manje vjerovatno da će se žaliti ili tražiti zaštitu”, rekao je Qadri.

Posebno alarmantna, dodao je, jeste situacija dostavljača i drugih radnika u gig ekonomiji, koji ostaju na ulicama dok se njihovi bogatiji klijenti sklanjaju kod kuće.

Od početka sukoba, sve više stanovnika Zaljeva koristi dostavne usluge, odlučujući se ostati unutra umjesto da izlaze kako bi kupili osnovne robe i potrepštine.

Uzastopne narudžbe

MEE je razgovarao s tri dostavljača koji rade za velike platforme u UAE, a svi su opisali da su nastavili raditi tokom napada bez ikakvih uputa, podrške ili izbora.

Vozači su opisali povećano opterećenje poslom od početka rata i željeli su ostati anonimni kako bi zaštitili svoje zaposlenje.

Bangladeški dostavljač koji je radio za svoju kompaniju dvije godine rekao je da su na dan prvog napada ceste bile prazne. Ali dan nakon toga, vratio se vani i obavljao dostave. Kupci su, primijetio je, davali napojnice izdašnije nego inače.

Pakistanski dostavljač sa sjedištem u Abu Dhabiju, koji je u zemlji pet godina, opisao je dane neposredno nakon napada kao nemilosrdne. S obzirom na to da su mnogi lokalni stanovnici odbijali napustiti svoje domove, narudžbe su neprestano pristizale.

„Radio sam danju i noću, uzimajući samo kratke odmore“, rekao je za MEE.

Vjerovao je da je samo oko 70 posto uobičajenog broja ljudi bilo na cestama. Ljudi, sumnjao je, naručuju hranu i namirnice na veliko očekujući pogoršanje situacije.

Još jedan pakistanski vozač u Dubaiju, koji radi za istu kompaniju četiri godine, opisao je sistem koji ne nudi maržu za strah.

Živi u zajedničkoj iznajmljenoj sobi s prijateljima, radi 12-satne smjene na bazi provizije i rekao je da zaustavljanje nije opcija.

„Kompanija me plaća samo za narudžbe koje završim“, rekao je. „Ako ne radim, ne zarađujem ništa.”

Kako se napadi odvijaju, radnici migranti također postaju glavni svjedoci koji dokumentiraju njihov utjecaj.

Veći dio vizualne dokumentacije o posljedicama napada koja kruži internetom snimili su i podijelili radnici migranti koji su snimali svojim telefonima.

Qadri se boji da bi se još radnika moglo suočiti s hapšenjem i snositi teret bilo kakvih daljnjih represivnih mjera, posebno u UAE, koji ima snažan dosje zatvaranja ljudi koji snimaju incidente vezane za sigurnost.

“Vrlo je slično Gazi, gdje najranjivije osobe u društvu postaju oči i uši u zoni sukoba”, rekao je Qadri. “Ne bi trebali biti progonjeni zbog toga.”

Krizu pogoršava historijski loš dosje zemalja pošiljatelja – među njima Nepal, Kenija, Indija, Bangladeš i Etiopija – u pružanju značajne konzularne podrške svojim državljanima.

Dok zajednice u domovini vrše pritisak na svoje vlade da djeluju, Qadri je rekao da je odgovor do sada je bio neadekvatan.

Smatra se da su radnici u američkim i zapadnim vojnim bazama u Zaljevu, mnogi od njih nepalski državljani zaposleni posebno zbog percipirane neutralnosti Nepala, posebno izloženi. Standardne operativne procedure u takvim bazama obično evakuiraju zapadne civile kada se poveća rizik – dok osnovne usluge i dalje vode radnici migranti koji ostaju.

“SAD, koje su započele ovaj rat, i druge zapadne nacije, koje ga uglavnom indirektno podržavaju – imaju veliki politički pritisak da izvedu svoje državljane iz regije.” Dakle, nema puno pritiska od tih država da osiguraju zaštitu radnika migranata”, rekao je Qadri.

Utrnulost

U Kataru, Shaheen Abdullah je skretao na glavni put blizu svoje kuće kada su počele eksplozije. Zaustavio je automobil. Komad šrapnela, koji je još uvijek gorio, pao je direktno ispred njega. Njegova porodica, u automobilu iza njega, sve je vidjela.

„Volio bih da to nisu vidjeli“, rekao je za Middle East Eye.

Nazvao je policiju. Dok su ga stavili na čekanje, policajci su stigli i ogradili područje. „Bio sam zapanjen trenutkom, ali onda nisam mnogo razmišljao o tome.“

Ta obamrlost, kaže on, postala je norma. Abdullah vodi trgovinu u Dohi i opisuje zajednicu radnika migranata koji nemaju drugog izbora nego da apsorbuju ono što se dešava i nastave dalje – trgovine, restorani i dostavne službe ne mogu se zatvoriti.

„Niko ne može uzeti slobodan dan“, rekao je.

On također ukazuje na oštru razliku u načinu na koji različite zajednice reaguju.

„Svi gledaju kako evropske zemlje evakuišu svoje građane“, rekao je. „Ali evakuacije nisu u mislima ljudi koji nemaju čemu da se vrate. Ne mogu si priuštiti ništa od toga.“

Kada se sukob pojavi u razgovoru unutar njegove zajednice, Abdullah kaže da se diskusija rijetko okreće ličnoj sigurnosti.

„Razgovori nisu o dobrobiti ili sigurnosti. Oni su politički i egzistencijalni.“

Trauma, kaže on, ostaje neizgovorena.

Mentalno zdravlje je pasivno. Radi se o tome da budete spremni i da se snađete u ovome ako se produži. Provođenje 15 minuta dnevno brinući se o šrapnelima koji padaju je nešto s čime su se ljudi pomirili.