Postoje zajednice koje i najudaljenije sukobe doživljavaju kao moralni izazov. Postoje i one koje, i kada ih se ti sukobi neposredno ne tiču, ipak razviju makar simbolički jezik solidarnosti, identifikacije ili osude. Hercegovina, preciznije njezin hrvatski katolički javni prostor, danas ne pripada toj vrsti zajednica. U trenutku kada se iz Vatikana, većine zemalja s većinskim katoličkim stanovništvom, pa i iz same Svete Zemlje dolaze sve jasniji pozivi na novi politički i moralni jezik, u Hercegovini gotovo da nema prepoznatljive, artikulirane i stabilne rasprave o Bliskom Istoku. Informacije postoje, emocije vjerovatno također, ali javnog stava nema, piše !Odgovor.ba.

Prostor u kojem se svjetska pitanja ne prevode

Ovo odsustvo ne znači da su ljudi ravnodušni. Još manje je to dokaz da zajednica nema osjećaj za rat, progon, stradanje civila ili pitanje pravde. Problem je dublji: hercegovački Hrvati ne žive u okruženju koje uspješno prevodi velika svjetska pitanja na svoj jezik.

Ta praznina nije slučajna. Kada govorimo o toj praznini, vrijedi podsjetiti na relevantne teorije iz društvenih nauka. Teorija javne sfere Jürgena Habermasa, naprimjer, sugerira da je za formiranje kolektivnih stavova ključan prostor argumentirane rasprave i institucionalizirane javnosti. Isto tako, teorije „javne šutnje“, poput koncepta Elisabeth Noelle-Neumann o spirali šutnje, objašnjavaju kako pojedinci i zajednice nerijetko suzbijaju izražavanje mišljenja kada osjećaju da su njihovi stavovi izolirani ili društveno neželjeni. 

Koncept kolektivnog pamćenja Mauricea Halbwachsa pokazuje da način na koji zajednica bira šta će pamtiti ili prešutjeti utiče na njenu sposobnost da izrazi stavove o aktuelnim događajima. Halbwachs je smatrao da sjećanje nije samo lična stvar, već društvena aktivnost u kojoj zajednica kroz institucije, rituale i komunikaciju odlučuje šta će biti dio njene prošlosti, a šta će biti zaboravljeno.

U ovom slučaju, selektivno pamćenje i javno prešućivanje važnih tema ograničava mogućnost zajednice da razvije jezik i pogled na savremena pitanja. Ovdje je praznina rezultat tri isprepletena nivoa šutnje: duhovnog, političkog i medijskog.

Duhovni nivo: Međugorje i vjera okrenuta prema unutra

Na prvom nivou nalazi se duhovna struktura zajednice. Katolički prostor u Hercegovini već pola stoljeća nije samo prostor vjere, liturgije i pobožnosti, nego i prostor unutarnjeg crkvenog sukoba. Spor između franjevaca i dijecezanskog svećenstva odavno je prerastao granice obične administrativne ili hijerarhijske napetosti. Riječ je o dubokoj borbi za autoritet, legitimnost, historijsko pravo i simbolički primat nad vjerskim životom zajednice. Kada takav sukob traje desetljećima, on ne ostaje samo u administraciji nego mijenja mentalni i emocionalni pejzaž jedne religijske sredine.

Hodočasnici u Međugorju. (Foto: Wikimedia)

Zajednica koja se dugo bavi sobom, svojim ranama i nepravdama, s vremenom gubi sposobnost da govori univerzalnim moralnim jezikom prema vani. Nije riječ o tome da nema osjećaja, već da je simbolički preopterećena. U Hercegovini je crkveni govor godinama bio ispunjen temama neposluha, kazne, progona, vjernosti, izdaje i povrijeđenog identiteta. U situaciji u kojoj je vjera identitetski bedem, a ne prozor u svijet, teško je razviti pogled koji bi stradanje u Gazi, budućnost Jeruzalema ili pitanje palestinske državnosti stavio u središte religijske mašte.

Slično vrijedi i za Međugorje. Bez obzira na crkvene sporove oko njegova statusa, nema sumnje da je taj fenomen duboko oblikovao religijsku atmosferu Hercegovine. Ali upravo ta duhovnost ostaje prije svega usmjerena prema unutra. Ona nudi jezik intime, pokore i spasenja, ali ne nužno i jezik političko-moralne orijentacije prema bliskim, a kamoli dalekim konfliktima. Zajednica može biti izrazito religiozna, a da pritom ostane javno nijema o velikim pitanjima svijeta. Pobožnost sama po sebi ne proizvodi politički stav, ali zaziv Kraljice mira teško se može svesti samo na unutrašnji mir pojedinca.

Politički nivo: Kontakti postoje, ali stav izostaje

Globalni događaji ovdje se rijetko primaju kao nešto novo; češće se prevode na već poznate lokalne obrasce progona, izdaje i simboličkog svrstavanja.

Čak i kada duhovni prostor ne uspije ponuditi takav jezik, prazninu bi, barem u teoriji, mogla popuniti politika. U Hercegovini se to ne dešava. Politički nivo šutnje jednako je važan kao i duhovni. Hrvatski politički predstavnici u Bosni i Hercegovini ne nude zajednici jasno tumačenje Bliskog Istoka, izraelsko-palestinskog sukoba ili odnosa prema Izraelu. Održavaju kontakte, sastaju se s diplomatama i prate regionalne i međunarodne tokove, ali iz toga ne nastaje prepoznatljiv javni narativ.

Još konkretnije, odnos političke elite hercegovačkih Hrvata prema Izraelu ne pojavljuje se samo kao pitanje formalne diplomatije, nego i kao spoj poslovnih interesa, lokalne moći i simboličke politike.  5. septembra 2025. Amir Gross Kabiri organizirao je u Mostaru proslavu 77. godišnjice države Izrael, na kojoj su, uz izraelsku ambasadoricu Galit Peleg bili prisutni Dragan Čović, vrh HDZ-a BiH i visoki hrvatski dužnosnici. To samo o sebi ne dokazuje nikakvu “proizraelski stav hercegovačkih Hrvata”, pa ni HDZ-a, ali pokazuje nešto drugo: da se na vrhu oblikuje mreža selektivnih bliskosti u kojoj se vanjskopolitička simbolika spaja s poslovno-političkim interesima. 

Nije riječ samo o tome da elita održava korektne odnose, već o tome da neki odnosi postaju javno vidljivi, ceremonijalni i puni interesa, ali nikada nisu pretvoreni u otvoren razgovor sa zajednicom o tome šta ti odnosi znače u vrijeme Gaze, međunarodnih optužbi za ratne zločine i duboke moralne podjele oko izraelske politike. Drugim riječima, politika ne nudi stav. Nudi pristup, bliskost i signal, ali ne i objašnjenje.

Ovdje se pojavljuje još jedan paradoks. Ako bi neko očekivao da će hercegovački hrvatski prostor svoj odnos prema Izraelu jednostavno preuzeti iz Zagreba, ako već ne iz Sarajeva, prevario bi se: ni u hrvatskoj prijestolnici više ne postoji jedinstven politički jezik o toj temi.

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović 25. februara 2026. godine rekao je da je Izrael “nepouzdan partner”, da je njegova politika u Gazi “zvjerska”, te da Hrvatska vojska u takvim okolnostima “neće surađivati” s Izraelom. Tek dvije sedmice kasnije, 11. marta 2026., nakon govora izraelskog ambasadora, poručio je: “Ovo je Zagreb, braco, nije Tel Aviv”, istaknuvši da Hrvatska neće podnijeti “ni iranske ni izraelske” pokušaje unošenja stranih sukoba u njezin javni prostor. 

To je važan korektiv. Hercegovačka politička šutnja ne postoji samo zato što je lokalna elita pragmatična, nego i zato što čak ni širi hrvatski okvir više nije stabilan ni jednoznačan. Između sigurnosno-tehnološke otvorenosti jednog dijela hrvatskog establišmenta prema Izraelu i Milanovićeve frontalne osude izraelske politike u Gazi zjapi ozbiljan raskol. Hercegovački HDZ zato ne počiva na čvrstoj nacionalnoj doktrini, nego bira ono što mu u datom trenutku politički, poslovno i simbolički najviše odgovara.

Zbog toga hercegovački politički prostor djeluje kao prostor pragmatizma bez ideološke artikulacije. Elita upravlja odnosima, ali ne proizvodi javni jezik kroz koji bi zajednica mogla razumjeti šta se zapravo zastupa. Politika se tako odvaja od društva i postaje samodovoljna tehnika održavanja veza. To nije antiizraelska pozicija, ali nije ni proizraelska u punom smislu te riječi.  To je prije odsustvo hrabrosti da se složena tema prevede u autentičan stav koji bi bio politički prepoznatljiv, moralno obrazložen i javno branjen.

Medijski nivo: Javnost bez prostora za ozbiljnu raspravu

Ali ni tu priča ne završava. Jer i duhovna introvertnost i politička neartikuliranost još uvijek ne bi bile dovoljne da proizvedu potpunu javnu tišinu kada bi postojao snažan medijski prostor. Upravo zato je treći nivo, medijski, možda i najvažniji u objašnjenju zašto Hercegovina ne razvija ozbiljnu raspravu o Bliskom Istoku. U zajednici u kojoj mediji ne mogu slobodno do informacija, u kojoj su institucije netransparentne, u kojoj podobni mediji imaju privilegiran pristup, a nepodobni iscrpljuju energiju u borbi za osnovne odgovore, javna debata nestaje gotovo o svemu što izlazi iz dnevne stranačke kontrole.

U takvom ambijentu nije čudno što se veliki svjetski sukobi tretiraju kao daleka buka. Da bi neka zajednica imala artikuliran stav o Bliskom istoku, nije dovoljno da ljudi o tome privatno nešto misle. Potreban je prostor u kojem novinari mogu postavljati pitanja, urednici otvarati teme, analitičari ulaziti u sukob interpretacija, a političari biti prisiljeni da objasne vlastite pozicije. Ako tog prostora nema, mišljenja ostaju raspršena na društvenim mrežama, neprovjerena i politički beznačajna. 

Šutnja kao sistem

Zato je pogrešno govoriti o hercegovačkoj šutnji kao o pukoj praznini. Ona je strukturirana. Duhovni prostor sužen je dugim unutarcrkvenim sukobom. Politički prostor reduciran je na pragmatične kontakte, ceremonijalne signale i selektivne poslovno-diplomatske bliskosti bez javnog vrijednosnog objašnjenja. Medijski prostor oslabljen je do mjere da ne može održati ozbiljnu raspravu ni kada bi za nju postojala volja. Ta tri nivoa ne djeluju odvojeno. Naprotiv, međusobno se hrane. Crkva zaokupljena sobom ne širi horizont. Politika bez horizonta ne osjeća potrebu da išta objašnjava. Mediji bez snage ne mogu ni Crkvu ni politiku natjerati da progovore. Tako nastaje zatvoren krug.

U tom svjetlu vidimo da ovo nije samo priča o tome zašto jedna lokalna zajednica nema jasan stav o Izraelu i Palestini ili Iranu, nego da je posrijedi zajednica koja gubi sposobnost javnog mnijenja.  To se ne dešava preko noći, niti jednom zabranom, već dugim nakupljanjem unutrašnjih i vanjskih sukoba, političke instrumentalizacije i slabljenja medija. Rezultat nije samo tišina o Bliskom Istoku, već gubitak jezika kojim bi se uopće moglo govoriti o svijetu. U tom smislu, šutnja nije znak potpune ravnodušnosti, već rezultat strukture.