Iranske bespilotne letjelice uspjele su oskrnaviti samo finansijsko srce Dubaija. Jučer ujutro, dron kamikaza Shahed-136 oboren je u neposrednoj blizini tornja Burj Khalifa, simbola emirata, ostavljajući za sobom gust oblak crnog dima vidljiv iz svakog ugla grada. Ostaci letjelice pali su na jednu od futurističkih biciklističkih staza u centru. Nekoliko minuta kasnije, dim se razišao, baš kao i buka i prvobitni strah, a ljudi koji još uvijek nisu napustili grad nastavili su sa svojim poslovima, piše El Mundo, prenosi Bosna.hr.

U ovom novom tipu ratovanja, samo jedan dron može postati razorno oružje protiv jedne od najdinamičnijih ekonomija svijeta. Jučer se vojska Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) morala nositi sa sedam iranskih balističkih projektila i 27 dronova različitih tipova. Abu Dhabi, Katar i Kuvajt svakodnevno trpe slične agresije, a da niko od njih još nije uzvratio direktnim napadom na Iran. Obećanje investitorima glasilo je da Dubai nije kao ostatak Bliskog istoka, ali trenutno se tamo dešavaju upravo one stvari koje se obično dešavaju na Bliskom istoku.

U ovom kontekstu nameće se pitanje koje mnogi postavljaju: zašto ove zemlje, sa neusporedivo većim BDP-om po glavi stanovnika, ne odgovore Iranu istom mjerom? Razlog se može sažeti u dvije riječi: strateški strah. One znaju da ne mogu ući u otvoreni rat sa zemljom veličine Irana, režimom koji je spreman „umrijeti ubijajući“,a istovremeno nemaju povjerenja u to da bi im njihov glavni partner, Donald Trump, pružio zaštitu u slučaju totalnog sukoba na dvije obale Perzijskog zaljeva.

Za zaljevske monarhije, cijena rata bila bi mnogo veća od cijene podnošenja ograničenih napada bez odgovora. Građani Emirata su ponosni i mnogi teško podnose nedostatak reakcije, ali su svjesni da je trenutno najbolja strategija „ostati po strani“ i svesti štetu na minimum.

Iran ima preko 85 miliona stanovnika i vojnu strukturu dizajniranu za dugotrajne, iscrpljujuće ratove. Režim u Teheranu decenijama se priprema za ovaj scenario. Emirati, Katar i Kuvajt su bogate, ali male zemlje. Njihove rafinerije, postrojenja za desalinizaciju, luke i aerodromi su ekstremno koncentrisani i izloženi. Iranu je potrebno malo municije da uništi narativ o sigurnosti na kojem ovi emirati temelje svoj ekonomski model. Većina energetskog izvoza prolazi kroz Hormuški tjesnac. Iran je tokom ove krize već napao 16 tankera. Dovoljno je samo postavljanje pomorskih mina da se paralizuje saobraćaj i u nebesa dignu premije osiguranja, što je pogubno za ekonomije zavisne od globalne trgovine.

Važan faktor je iranski hibridni rat. Teheran rijetko djeluje direktno; koristi milicije poput Hezbollaha, Huta u Jemenu ili šiitskih grupa u Iraku kako bi vršio pritisak bez pokretanja konvencionalnog rata. To stvara dvosmislen scenario u kojem je teško formalno opravdati objavu rata.

Možda i najvažniji faktor, jeste zavisnost od Sjedinjenih Država. Od devedesetih godina, sigurnost Zaljeva počiva na američkom kišobranu,  bazama, flotama i protivraketnim sistemima. Međutim, nepredvidivost administracije Donalda Trumpa natjerala je lidere UAE i Saudijske Arabije na oprez. Oni ne žele započeti eskalaciju koju Washington možda neće podržati do kraja.

Tu je i čista ekonomska logika. Dubai je izgrađen na stabilnosti, globalnoj trgovini i luksuznom turizmu. Rat bi trajno oštetio taj imidž i ugrozio ulogu emirata kao finansijskog i logističkog čvorišta. Zato je njihova strategija mješavina diplomatije i odvraćanja: kupuju ogromne količine modernog naoružanja i jačaju odbranu, dok istovremeno traže taktičke dogovore s Teheranom iza kulisa.

Analitičar Anthony H. Cordesman iz CSIS-a naglašava: „Vojna ravnoteža u Zaljevu ne odlučuje se brojem tenkova, već sposobnošću Irana da koristi rakete, dronove i neregularne snage za prijetnju kritičnoj infrastrukturi.“

Zaljevske zemlje se sada nalaze na raskrsnici. Njihovi lideri vide dva izlaza: ili će podržati SAD u potpunom eliminisanju režima u Teheranu, ili će morati naučiti živjeti s njim u lošijim uslovima nego ranije. Neki lideri već razmatraju direktne razgovore sa Iranom o „prijateljskom izlazu“ iz krize, ignorišući nestabilnu politiku Washingtona. Čak i Francuska, prema pisanju Financial Timesa, razmatra sličan potez kako bi osigurala prolaz svojim brodovima kroz blokirani Hormuški tjesnac.

U javnim razgovorima u Dubaiju ovih dana dominira osjećaj da je najgori scenario već tu. Čak i ako režim u Teheranu padne, ostaje mučno pitanje: kakva će ga vlast zamijeniti? Može li novi poredak biti još neprijateljskiji? Za sada, tišina Burj Khalife iznad koje kruže presretači govori više od bilo kakve ratne objave.