U političkom životu Bosne i Hercegovine ostavka bi, barem u teoriji, trebala predstavljati čin preuzimanja odgovornosti. Međutim, posljednji primjeri pokazuju da se taj institut sve češće pretvara u proceduralni trik, politički manevar kojim se izbjegavaju pravne ili političke posljedice, dok stvarna moć ostaje netaknuta.

Najnoviji slučaj dolazi iz Republike srpske. Premijer Savo Minić ponovo je podnio ostavku na funkciju predsjednika Vlade Rs, praktično po istom scenariju kao u januaru ove godine. Razlog je, prema izvorima iz Vlade Rs-a, izbjegavanje moguće blokade vlasti ukoliko bi Ustavni sud Bosne i Hercegovine osporio legalnost Vlade, piše novinska agencija Patria.

Minić je i ranije bio u gotovo identičnoj situaciji. Ustavni sud BiH već je proglasio neustavnom Vladu na čijem je čelu bio, jer je za mandatara imenovan odlukom Milorada Dodika u periodu kada mu je mandat predsjednika Rs već bio prestao nakon pravosnažne presude Suda BiH. Umjesto političke odgovornosti ili institucionalnog resetovanja sistema, rješenje je pronađeno u ostavci koja otvara put za novo imenovanje.

Plan je, prema dostupnim informacijama, jednostavan Minić podnosi ostavku, predsjednik Rs Siniša Karan ga potom ponovo imenuje za mandatara, a Narodna skupština Rs krajem marta potvrđuje novu Vladu ponovo s istim premijerom. Dakle, formalna promjena bez stvarne promjene.

Sličan obrazac vidjeli smo i u Kantonu Sarajevo. Premijer Nihad Uk već je dva puta posezao za ostavkom kao političkim instrumentom. Prvi put to je učinio kako bi omogućio smjenu ministara iz Stranke za BiH, nakon čega se vratio na funkciju uz novu koalicionu većinu. Drugu ostavku podnio je 15. februara, tri dana nakon tragične tramvajske nesreće u kojoj je poginuo mladić Erdoan Morankić, dok su četiri osobe povrijeđene.

No, i nakon te ostavke Uk je ostao prva politička figura u Kantonu Sarajevo. Vlada nastavlja funkcionisati, a politička odgovornost ostaje formalna. jedino što je uzdrmao bio je SDP-ov Adnan Šteta, koji se danima morao pravdati zašto on nije podnio ostavku. On je tvrdio da je istog dana svoj mandat stavio na raspolaganje, ali mu je Uk rekao da sačeka.

Zlobnici pričaju da je i suzdržanost SDP-ovih zastupnika kod smjene predsjedavajućeg PD Parlamenta FBiH Dragaan Miokovića (Naša stranka) upravo faktura za dešavanja u Kantonu Sarajevo.

Ali, to je druga tema. Važno je sada da javnost prepozna da u oba slučaja ostavka je izgubila svoju suštinu. Ona više ne znači povlačenje iz funkcije niti prihvatanje odgovornosti, već postaje tehnički alat za upravljanje krizom ili izbjegavanje pravnih prepreka.

Time se stvara opasan presedan političari ostaju na vlasti dok istovremeno formalno „odlaze“ s funkcije. Procedura koja bi trebala štititi institucionalni poredak pretvara se u sredstvo njegovog zaobilaženja.

Ovakva praksa dodatno potkopava povjerenje javnosti u institucije. Ako ostavka ne znači odlazak, ako sudske odluke ne proizvode stvarne političke posljedice i ako se vlade mogu „resetovati“ istim imenima, onda se postavlja pitanje čemu uopće služe procedure?