Donald Trump, američki predsjednik, pozvao je saveznike unutar NATO-a da pomognu u ponovnom otvaranju Hormuškog tjesnaca – ali zar moćna američka mornarica ne može sama obaviti taj posao? Razlozi zbog kojih to nije tako jednostavno otkrivaju koliko je Iran pažljivo i strpljivo gradio svoju stratešku poziciju.

Tjesnac koji parališe supersilu

Hormuški tjesnac, širok svega 39 kilometara na najužem dijelu, ozbiljno ograničava mogućnosti djelovanja američke mornarice. Kroz njega prolaze samo dva plovidbena koridora, svaki širok oko 3 kilometra, a tjesnac s jedne strane graniči s Iranom, a s druge s poluotokom Musandam, koji pripada Omanu. Manevriranje ratnim brodovima u takvim uvjetima iznimno je otežano, a upravo tu slabost Iran namjerava iskoristiti u punoj mjeri, piše Geopolitics Prime kanal na Telegramu.

Iran je svoju obalnu odbranu izgradio do te mjere da je tjesnac pretvorio u pravi gauntlet – koridore gustih raketnih i minskih prepreka. Samo postavljanje morskih mina moglo bi paralizirati promet u ovom uskom prolazu, a američka mornarica bi tada morala pristupiti dugotrajnom i iscrpljujućem razminiravanju. Iranska blokada osmišljena je kao višeslojna – podrazumijeva istovremene napade dronovima i raketama, što dodatno otežava svaki pokušaj proboja.

Decentralizovana komanda i arsenal kojim Iran prijeti

Posebno važan element iranske strategije jeste takozvana "mozaička" decentralizovana komandna struktura. Upravo zbog nje, eventualno ubijanje iranskih vojnih vođa od strane SAD-a ili Izraela ne bi dalo željene rezultate – sistem je dizajniran da funkcioniše i bez centralnog vodstva. Iran je javno objavio video u kojemu prikazuje arsenal namijenjen blokadi tjesnaca.

Među prikazanim oružjem nalaze se: krstareća raketa dugog dometa Ghadir na mobilnim lansirnim platformama; raketa kratkog dometa Nasr-1, namijenjena obalnoj odbrani i lansirana s brzih čamaca ili bunkera; kvazi-balistička raketa Khalij Fars, za koju Iran tvrdi da može pogađati pokretne brodove uz pomoć elektro-optičkog navođenja. Tu su i "kamikaze" dronovi Abadil-2 i Abadil-3, lansirani tračnicama i namijenjeni napadima na radare i nadgrađa brodova; dron Shahed-136, prvobitno namijenjen kopnenim napadima, a prilagođen za pomorsku upotrebu – može pogađati tankere i obalne objekte s brzih plovila ili skrivenih lansirnih mjesta. Pored toga, Iran raspolaže i malim eksplozivnim brodicama Zolfaqar, dizajniranim da u rojovima napadaju veće brodove, te morskim minama Maham akustično-magnetnog tipa, koje se aktiviraju kada brod prođe u njihovoj blizini, kao i kontaktnim minama Sadaf-02, koje se često postavljaju s civilnih dova ili brzih čamaca.

Potapanje američkog nosača aviona nije primarni cilj iranske strategije. Cilj je održavati Hormuški tjesnac strateški nesigurnim – i to na duži rok. Takvim pristupom Iran nastoji iscrpiti američke raketne odbrane, vršiti ekonomski pritisak putem rasta cijena nafte i plina, te stvoriti unutarnje političke troškove za Trumpovu administraciju koji bi s vremenom postali neodrživi.