Ubistvo Alija Laridžanija, jednog od najutjecajnijih ljudi iranskog režima, otvorilo je pitanje kakvu strategiju zapravo slijede Washington i Tel Aviv u aktualnom sukobu s Iranom. Zapadne diplomate smatraju da je upravo Laridžani bio među rijetkim ljudima u Teheranu s kojima bi se potencijalno moglo pregovarati, pa bi njegova smrt mogla dodatno otežati svaku mogućnost brzog političkog dogovora, piše Times.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu prošle je sedmice otvoreno poručio da su svi lideri “iranskih terorističkih organizacija” meta Izraela. Ali Laridžani, koji se nakon smrti vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hamneija smatrao najmoćnijim čovjekom u Iranu, teško je mogao vjerovati da je izuzet od takvih prijetnji. Ipak, pojavio se u javnosti na ulicama Teherana tokom protesta povodom Dana Kudsa, što je bio promišljen čin prkosa i nastavak njegova oštrog odbacivanja poziva američkog predsjednika Donalda Trumpa na pregovore ili predaju.

Prkos Izraelu, međutim, rijetko se dugoročno pokazao kao održiva strategija na Bliskom istoku. Laridžanijevo ubistvo ponovno je otvorilo pitanje imaju li Trump i Netanyahu uopće istu strategiju. Iransko Vrhovno vijeće za nacionalnu sigurnost jučer je potvrdilo Laridžanijevu smrt. U saopćenju je navedeno da su uz njega poginuli i njegov sin te tjelohranitelji.

Simbolički učinak ubistva

“Čiste duše mučenika prigrlile su pročišćenu dušu Božjeg pravednog sluge, mučenika dr. Alija Laridžanija”, poručilo je vijeće. Dodali su da je nakon života posvećenog Iranu i Islamskoj revoluciji “postigao svoju dugogodišnju želju i časno dosegnuo milost mučeništva”.

Istodobno je izraelska vojska ponovila prijetnju da će pronaći i neutralizirati novog iranskog vrhovnog vođu. Glasnogovornik vojske, brigadni general Effie Defrin, rekao je da će Izrael “pronaći i neutralizirati” Mojtabu Hamneija.

Takva ubistva imaju snažan simbolički učinak kao demonstracija izraelske moći. No ako Trump želi završiti rat jednim od svojih političkih “dogovora”, Laridžani je bio tip političara s kojim se takav sporazum mogao pokušati postići, smatraju zapadne diplomate koje su s njim radile.

Širok dijapazon djelovanja

Čak bi i Izrael jednog dana mogao dovesti u pitanje praktične posljedice atentata. U prošlosti su protivnici ubijani samo da bi ih zamijenili još žešći protivnici. Laridžani je imao 67 godina i cijeli je život bio odan režimu. Kao mlad pridružio se Iranskoj revolucionarnoj gardi, gdje je napredovao do čina brigadnog generala, a potom je obnašao niz visokih dužnosti.

Bio je direktnor državne radiotelevizije, ministar kulture, sekretar Vijeća za nacionalnu sigurnost i predsjednik parlamenta. Na čelo Vijeća za nacionalnu sigurnost vratio se nakon što je vodstvo reorganiziralo sigurnosni aparat poslije prvog vala izraelskih zračnih napada na Iran u lipnju.

Njegov čin u Revolucionarnoj gardi ne znači nužno da je bio ratni komandant na frontu. U političkom sistemu Islamske Republike napredovanje je prije svega rezultat kombinacije ideološke lojalnosti i organizacijskih sposobnosti. Upravo takva kombinacija kompetentnih i tehnički sposobnih lojalista čini iranski režim otpornijim od autokratija kakve su nekad vodili Sadam Husein ili Moamer Gadafi.

Pravi insajder Islamske Republike

Laridžani nije bio liberal niti reformist poput Hasana Rohanija, kojega je zamijenio na mjestu glavnog pregovarača o nuklearnom programu 2005. godine. Rohani je kasnije postao predsjednik i nadgledao nuklearni sporazum iz 2015. godine, koji je Trump raskinuo tri godine kasnije.

Ipak, Laridžani je bio dobro upoznat sa zapadnim političkim idejama. Doktorirao je filozofiju i u mladosti pisao knjige o Immanuelu Kantu. Potjecao je iz ugledne porodice koja se desetljećima protivila šahu i kasnije zauzela važna mjesta u Islamskoj Republici. Njegov otac bio je poznati klerik, a Laridžani je nakon školovanja diplomirao računarstvo i matematiku.

Hamidreza Azizi, iranski politolog iz njemačkog think tanka SWP, napisao je na društvenim mrežama da je Laridžani bio pravi insajder Islamske Republike koji je desetljećima bio u samom središtu vlasti i koji je razumio kako sistem u Iranu zaista funkcionira. “Osobe s takvom razinom iskustva i institucionalnog zaleđa danas su relativno rijetke u iranskoj političkoj eliti”, rekao je.

Nije bio zadovoljan Hamneijem

Ipak, postojale su naznake da je s vremenom barem djelomično postao razočaran načinom na koji je Ali Hamnei vodio sistem, iako mu je desetljećima bio lojalan. Godine 2024. pokušao se kandidirati za predsjednika. Već je jednom bio poražen, 2005. godine, kada je nastupio kao konzervativni kandidat, ali ga je uvjerljivo nadglasao karizmatični i tvrdolinijaški nacionalist Mahmud Ahmadinedžad.

Vrhovni vođa kasnije je zažalio zbog svoje podrške Ahmadinedžadu, koji je na kraju iritirao režimske insajdere čak i više nego Zapad svojim tiradama usmjerenima protiv svakoga ko mu se suprotstavio, bilo da je riječ o Izraelu, Sjedinjenim Državama ili domaćem klerikalnom establišmentu.

Laridžani je očito smatrao da je, 19 godina poslije, nakon što je predsjednik Ebrahim Raisi poginuo u padu helikoptera, došlo vrijeme za konzervativca realističnijeg političkog usmjerenja. No ovaj put, na opće iznenađenje, nije mu bilo dopušteno ni da se pojavi na izbornom listiću, vjerovatno po direktnoj uputi samog Hamneija.

Retorika ili praktični rezultati

Procjenjuje se i da se protivio odluci “Skupštine stručnjaka”, tijela sastavljenog isključivo od klerika, da Mojtaba Hamnei naslijedi svog oca na mjestu vrhovnog vođe. Mojtaba Hamnei vjerovatno mu je izgledao kao još jedan Ahmadinedžad, političar skloniji retorici nego praktičnim rezultatima.

Nakon izbora ipak je javno izrazio podršku novom vrhovnom vođi, ali u prilično suzdržanom tonu. “Njegova prisutnost bit će izvor dobrote i blagoslova. Uz pouke koje je primio od svog uvaženog oca, može voditi zemlju”, izjavio je. Kada je započeo ovaj rat, Trump je govorio kao da ne želi potpuni pad iranskog režima.

I Sjedinjene Države i Netanyahu sugerirali su da promjena režima nije ni prioritet ni vjerovatan ishod. To je otvorilo mogućnost koju je Trump u početku rado spominjao, pronalaska svojevrsne iranske verzije Delcy Rodríguez. Rodriguez je bila potpredsjednica Venezuele i sada je preuzela vlast nakon uhićenja Nicolása Madura, a zauzvrat pristala promijeniti sigurnosnu politiku zemlje i ublažiti neprijateljstvo prema Washingtonu.

Iranska inačica Delcy Rodríguez

Komentatori su se odmah zapitali bi li Laridžani mogao biti iranska verzija takvog scenarija. No barem na prvi pogled, to nije bila uloga koju je bio spreman prihvatiti. “TRUMP JE IZDAO ‘AMERICA FIRST’ KAKO BI PRIHVATIO ‘ISRAEL FIRST'”, odgovorio je Laridžani na takve prijedloge, na engleskom i velikim slovima, u objavi nalik Trumpovu stilu. Poručio je da je Iran spreman izdržati sve što Trump pokuša učiniti.

Trump ne voli kada se njegove političke inicijative odbijaju. Ubrzo je u jednom intervjuu izjavio da “nikada nije čuo za Laridžanija”. “Nemam pojma o čemu govori niti ko je on. Nimalo me nije briga”, rekao je. To je mnogima izgledalo kao političko zeleno svjetlo, ako je uopće bilo potrebno, za Netanyahuove poteze. Izraelski premijer ne govori javno poput Trumpa o tome kakvu viziju ima za budućnost Irana, osim što želi da ta država bude potpuno slomljena.

Za njega je Laridžanijeva sposobnost predstavljala mnogo veću prijetnju nego priliku za pregovore. Netanyahu i njegovi savjetnici nikada nisu vjerovali da je moguć stvarni “dogovor” s Islamskom Republikom. To je svakako jedan mogući ishod. No ostaje otvoreno pitanje imaju li Mojtaba Hamnei i njegovi saveznici u Iranskoj revolucionarnoj gardi sposobnosti obnoviti sistem koji su sedmični bombardiranja ozbiljno potkopali.

Nepopustljivi tvrdolinijaši

Istodobno, kao i u slučaju samog vrhovnog vođe, uvijek postoji neko ko je spreman preuzeti vlast. U slučaju Laridžanija, potencijalni nasljednici mogli bi biti još snažniji tvrdolinijaši, poput Saeeda Jalilija, još jednog bivšeg lidera Vijeća za nacionalnu sigurnost. Kada je Jalili vodio pregovore sa Zapadom o iranskom nuklearnom programu, smatran je iznimno nepopustljivim, čak i prema standardima vlastitog političkog tabora.

Evropski diplomate koji su s njim pregovarali opisivali su ga kao gotovo nemogućeg sagovornika, a sporazum je postignut tek nakon što je 2013. godine zamijenjen. U prošlosti se Izraelu već događalo da ubistva protivnika proizvedu suprotan učinak. Godine 1992. ubijen je relativno pragmatičan vođa Hezbolaha u Libanonu, Abbas al-Musawi, ali ga je zamijenio radikalniji Hasan Nasralah.

Nasralah je tokom sljedeća dva desetljeća zadao ozbiljne udarce izraelskoj vojsci prije nego što je i sam poginuo 2024. godine, doživjevši istu sudbinu kao i njegov prethodnik. Netanyahu se možda nada da se takav scenarij ovaj put neće ponoviti. A moguće je i da, u želji da pokaže izraelsku moć, o dugoročnim posljedicama više uopće ne razmišlja, piše Times.