Profesor Jiang Xueqin, poznat po iznenađujuće tačnim predviđanjima globalnih događaja, u razgovoru s američkim novinarom Tuckerom Carlsonom iznio je mračnu prognozu za rat s Iranom – i za globalnu ekonomiju koja ovisi o jeftinom energentu iz Perzijskog zaljeva.

Rat koji se ne može zaustaviti

Prema Xueqinovoj ocjeni, rat s Iranom slijedit će obrazac rata u Ukrajini – bit će to dugotrajni rat iscrpljivanja u kojemu nijedna strana neće priznati poraz, čak i kada bi primirje bilo u njihovom interesu. Posljedice za globalnu ekonomiju već su vidljive: letovi se otkazuju, u jugoistočnoj Aziji nestaje goriva, a stručnjaci u narednim mjesecima predviđaju nestašicu hrane i uvođenje racioniranja. Izrael je udario na najveće iransko plinsko polje, Iran je uzvratio napadima na energetsku infrastrukturu zemalja Vijeća za saradnju zemalja Zaliva (GCC), a Teheran je kao strateški cilj javno proklamovao guranje cijene nafte na 200 dolara po barelu.

Posebno zabrinjavajuće je ubojstvo Alija Laridžanija, de facto šefa iranskog ratnog napora i pragmatičnog državnika koji je imao autoritet za pregovaranje o primirju. Njegovim odlaskom, prema Xueqinu, nestao je i posljednji izlaz iz sukoba. Saudijska Arabija razmatra objavu rata Iranu, a s obzirom na pakt o uzajamnoj odbrani koji Rijad ima s Islamabadom, u rat bi mogao biti uvučen i Pakistan – nuklearna sila. Najgori scenarij, koji profesor ne isključuje, uključuje nuklearni udar jednog od aktera i rušenje kompleksa džamije Al-Akse u Jerusalemu, što bi izazvalo globalni vjerski rat.

Američka zamka i kineska nemoć

SAD se, prema Xueqinu, nalaze u strateškoj zamci iz koje nema izlaza. Eventualni sporazum s Iranom podrazumijevao bi isplatu reparacija u iznosu od oko bilion dolara i trajno povlačenje iz Bliskog istoka – što bi automatski pretvorilo države GCC-a u klijentske države Irana, urušilo petrodolarsku shemu i pokrenulo lančanu reakciju: Japan i Južna Koreja bi se remilitarizovale, Evropa bi požurila s mirom s Rusijom, a američki dolar bi izgubio status globalne rezervne valute. Sve to u uvjetima u kojima SAD sjede na dugu od 39 biliona dolara – ekonomiji koja funkcioniše kao Ponzi shema ovisna o stranim kupcima američkih obveznica.

Kina uvozi oko 40 posto svojih energetskih potreba iz GCC-a i iskreno želi što brže primirje – ali nema geopolitički alat da ga izvojuje. Peking nema veliku strategiju za rješavanje oružanih sukoba i tradicionalno se ne miješa u tuđe poslove, što kineske kreatore politike ostavlja bez poluge u trenutku kada im je ona najpotrebnija.

Tri trenda koja mijenjaju svijet

Profesor Xueqin identificuje tri velika trenda koja će se ubrzati kao posljedica rata. Prvi je deindustrijalizacija – nestanak jeftine energije i hrane prisiljava nacije da vrate ljude na polja i smanje ovisnost o uvozu. Drugi trend je remilitarizacija – s krajem Pax Americana, u kojoj je američka vojna nadmoć sprečavala sukobe između država, nacije su primorane same brinuti o vlastitoj sigurnosti, posebno Japan, koji se previše oslanjao na američki nuklearni kišobran. Treći trend je merkantilizam – narušavanjem globalne trgovine, industrijske nacije poput Japana i Njemačke morat će izgraditi vlastite, samodostatne lance snabdijevanja.

Japan profesor vidi kao iznenađujuće otpornu silu unatoč starenju stanovništva i ovisnosti o uvozu sirovina, ističući nevjerovatnu historijsku sposobnost te nacije da se preporodi u krizama – od mongolskih invazija u 13. vijeku, preko Meidži restauracije do obnove nakon razaranja u Drugom svjetskom ratu. Kada bi mogao uložiti novac isključivo u Kinu ili Japan, kaže, bez oklijevanja bi izabrao Japan.

GCC opisuje kao "miražu u pustinji" – regiju koja je decenijama rasla zahvaljujući petrodolaru i američkoj vojnoj zaštiti, ali čija je krhkost sada razgolićena. Imidž Dubaija kao sigurnog i kozmopolitskog finansijskog središta trajno je srušen već samim činjenicom da su dronovi pogodili hotele – a jednom srušen mit ne može se obnoviti. Iran pak čeka višegodišnje razaranje infrastrukture, etnička trvenja i ekološke krize – ali ako uspije zadržati kontrolu nad Hormuškim tjesnacem i naplaćivati prolaz brodovima, što bi, prema nekim procjenama, moglo godišnje generirati oko 800 milijardi dolara, zemlja bi mogla doživjeti preporod kroz 10 do 20 godina.