Piše: Emir Suljajgić/ Vijesti.ba

Kad je, i ko su ljudi kojima je naše historijsko iskustvo postalo sekundarno za razumijevanje vlastitog položaja i mjesta u sadašnjosti? Imam dojam da ih čujem, ali niko ne smije pod svojim imenom i prezimenom da prisvoji stav da nam treba nova historija devedesetih, jer postojeća ne artikuliše dovoljno tuđa i potonja iskustva. U sadašnjoj historiji ili smo premalo ili previše dio ummeta, premalo ili previše dio Zapada, premalo ili previše bijeli, u zavisnosti od toga ko nam je namijenio svilen gajtan.

Prostor u kojem možemo da postojimo i u historiji i u stvarnosti je vrlo skučen kako slojevitošću našeg identiteta, tako i dominantno anahronim ili atavističkim razumijevanjem našeg identiteta u zajednicama i narodima s kojima živimo. I ako među nama ne postoji svijest i razumijevanje da se taj prostor mora sačuvati po svaku cijenu, onda su projekti koji se temelje ako ne više na fizičkom uništenju, ono na razdržavljenju – lišavanju političkih prava i bosanskohercegovačkog državljanstva – Bošnjaka, već uspjeli. I samo je pitanje vremena kada ćemo, kako je priželjkivao Slobodan Praljak, živjeti u šatorima i ograđeni žicom.

Historija se ne ponavlja, nego odjekuje. I nije ovo prvi ovakav trenutak u našoj historiji. Nijedna historija nije elegantna, i u svakoj etapi je u našem slučaju uključivala donošenje teških i komplikovanih odluka. Najilustrativnije u tom smislu je ponašanje bošnjačkih elita u Drugom svjetskom ratu u koji smo ušli pod okupacijom i kao jedini južnoslavenski narod bez države. I da smo iz tog rata izašli sa državom koja je bila i naša – postepeno, sporo, traljavo, ali i naša – je refleksija ne samo vještine kolektivnog opstanka, nego i procesa i računice u donošenju odluka naših tadašnjih elita. U devedesetim godinama, naše političke elite nisu imale nikakvih dilema u vezi s tim šta je trebalo uraditi da se ta država sačuva, čak i sa jednom rukom vezanom na leđa. Niti su se, s pravom, libile.

Niti je bilo potrebno objašnjavati bilo kome da odnosi Alije Izetbegovića i recimo, Bernard-Henryja Levija ili Elie Wiesela izlaze daleko izvan okvira ličnih uvjerenja, jer je jevrejska dijaspora bila jedan od rijetkih nedvojbenih zagovornika Bosne i Hercegovine i njenog „prava na postojanje“. Ali tada među nama nije bilo nosilaca superiornih moralnih kompasa koji danas zahtijevaju da se napiše nova historija naše borbe za nezavisnost i nova historija genocida: ona koja će uzeti u obzir ratove i dešavanja širom svijeta uključujući i ovaj posljedni između SAD-a i Irana. Jer, eto, mi i naša zemlja smo fusnota u historiji ili globalnog Juga ili ummeta, ali nikako samostojno historijski i geografski utemeljeno iskustvo.

Historija, kao što rekoh odzvanja. Podsjećanja radi, vlast Republike BiH je prekinula svaki oblik saradnje sa Iranom u prvim mjesecima nakon okončanja rata, nakon izričitog američkog zahtjeva. Vjerujem da i danas ima procesnih repova vezanih za kršenja ljudskih ili građanskih prava nakon odluke države početkom dvijehiljaditih da se zahvali i dobrovoljcima iz uglavnom arapskog svijeta. Ali to je nalagao imperativ države i uz sve negodovanje i manje ili više principijelne kritike, niko nije mogao da porekne tu činjenicu. Da to tada nije učinjeno mudrošću naših državnika, danas ne bismo imali ni ovo malo države što imamo, i pitanje je kako bi sve drugo danas izgledalo.

Izuzme li se nasilje, vjerujem da je sadašnji trenutak u historiji sa stanovišta ove zemlje, podjednako komplikovan kao i hiljadudevetstodevesete. Ustvari devedesete su na geopolitičkom planu bile jednostavne: postojala je samo jedna globalno relevantna adresa na svijetu, Washington D.C. Premda je i takvo stanje imalo vlastite komplikacije, tu, na podu američkog Kongresa svoj neslavan kraj doživio je embargo na oružje, kao rezultat dugotrajnog vanjskopolitičkog i lobističkog projekta vlasti Republike BiH. Pritom, svako kršenje embarga, svaki metak ili „Crvena strijela“ koja je ušla na naš prostor, nije moglo proći bez odobrenja ili prešutnog žmirenja Sjedinjenih Američkih Država, čiji su avaksi kontrolirali nebo iznad Jugoslavije. I to žmirenje bilo je rezultat našeg lobiranja.

To je bio ključni trenutak naših života. I ko se od nas toga stidi, ko u tome vidi nešto sporno, nemoralno, nelegitimno – nije ni zaslužio slobodu. Ko se stidi bilo čega učinjenog da ostvarimo svoje pravo na samoodbranu – nije zaslužio mir.

Međunarodno okruženje je danas komplikovanije, složenije i lomljivije. Svaki prijatelj kojeg steknemo danas, kao manjina u regionalnom i evropskom kontekstu, izloženi stereotipisanju i prijetnjama novim „sukobima civilizacija“, a mi smo po definiciji viđeni da budemo na prvoj liniji takvog potencijalnog sukoba, znači sačuvane živote sutra. Komplikovanije međunarodno okruženje znači i veću zbrku, zabunu, kompromise, ponekad i truhle – mogu zamisliti kako se Aliji Izetbegoviću mogao samo okretati želudac od pogleda na paljanske voline, kamoli od „razgovora“ – ali se odluke moraju donositi, politika se mora voditi. Za srednje i male, potonje naročito, države, okruženje je u zadnjih godinu postalo mnogo teže, nesigurnije i kompleksnije. Ne postoji nijedan instrument na raspolaganju koji ne treba koristiti danas ako znači da ćemo sutra biti sigurniji i mirniji. Politički, ekonomski, kulturni, religijski instrumenti. Jer sve to postoji zbog nas. I ova zemlja postoji zbog nas. I red je da postoji i za našu djecu.

Usud bavljenja politikom u Bosni i Hercegovini je hodanje po trnju između očekivanja, pritisaka i stvarnosti.