"Protivrječnosti koje je Josip Broz Tito držao pod kontrolom izbile su na površinu nakon njegove smrti. Pojavio se val nacionalizma. Kada se Jugoslavija raspala, lideri poput predsjednika Slobodana Miloševića u Srbiji i Franje Tuđmana u Hrvatskoj željeli su zauzeti što više teritorija i što više moći."

Ove se rečenice, među ostalima, mogu pronaći u udžbenicima i drugim nastavnim materijalima u osnovnim školama, gimnazijama i fakultetima u Švedskoj koji se bave novijom evropskom historijom i raspadom Jugoslavije. Historijske činjenice su, dakako, iste kao i u hrvatskom kurikulumu historije, ali njihova se interpretacija u skandinavskim obrazovnim ustanovama prilično razlikuje, piše Index.hr.

"Građanski rat u bivšoj Jugoslaviji"

Većina školskih udžbenika i dodatnih nastavnih materijala u Švedskoj ratove 90-ih godina na nekadašnjem jugoslavenskom prostoru dosljedno tumači kroz širenje nacionalizma, slom komunističkih režima, posezanje za teritorijem, etničku mobilizaciju i ratne zločine.

Domovinski rat, piše Index.hr, se ne spominje pod tim nazivom, niti u nekom izrazito oslobodilačkom kontekstu po hrvatski narod, nego se naziva "ratom u Hrvatskoj", "ratom za hrvatsku nezavisnost", "građanskim ratom u bivšoj Jugoslaviji" i dijelom "jugoslavenskih ratova". To nije samo jezična razlika nego i interpretativna: sukob se ponajprije predstavlja kao jugoslavenska dezintegracija, a ne kao nacionalni oslobodilački rat Hrvatske.

Švedski Forum för levande historia, državno tijelo koje proizvodi nastavne materijale o demokraciji i ljudskim pravima, piše da je nakon Titove smrti 1980. došlo do bujanja nacionalizma te da je svaka etnička skupina počela gledati prije svega vlastiti interes.

U udžbeniku za više razrede osnovne škole Utkik Historia piše da su etničke napetosti postojale još od stvaranja Jugoslavije nakon Prvog svjetskog rata, ali ne daje detaljniju analizu. Drugi udžbenik, Historia åk 7–9, naglašava da su "nacionalistički Srbi" zapravo žudjeli za Velikom Srbijom, ali su Jugoslaviju prepoznali kao priliku za okupljanje svih Srba pod jednom državom.

Ustaše se opisuju kao "fašistička i nacionalistička organizacija" koja je progonila Srbe i Židove. Knjiga također objašnjava da su se, nakon što je Njemačka izgubila Drugi svjetski rat, "srpski borci otpora osvetili Hrvatima". VjeroVatno se misli na Bleiburg i poratne zločine komunističkog režima. Učenicima se tako daju primjeri zašto su se različite etničke grupe međusobno mrzile.

"Hrvatski komunist i vođa otpora"

Potom se u priču uvodi Tito, "hrvatski komunist i vođa ujedinjenog otpora protiv njemačke okupacije". Svi švedski nastavni materijali Tita prepoznaju kao antifašističkog lidera, ali ga se istodobno predstavlja kao autoritarnog vladara.

"Nakon Drugog svjetskog rata, cijela Jugoslavija bila je pod Titovom diktaturom. Tokom tog vremena bilo je zabranjeno zahtijevati nezavisnost za bilo koju današnju državu", piše Utkik Historia. Historia åk 7–9 objašnjava ovako: "Komunistički vođa Tito došao je na vlast 1945. i dao republikama široku autonomiju."

Dakle, Tita se nakon 1945. u pravilu opisuje dvojako: kao diktatora, ali i kao figuru koja je do smrti držala federaciju na okupu. U nekim švedskim knjigama, poput Historia åk 7–9, opisuje ga se kao "velikodušnog diktatora", bez previše demoniziranja ili romantiziranja, u svakom slučaju kao ključnu figuru za razumijevanje raspada Jugoslavije.

"Hrvatska većina tražila je nezavisnu državu"

Općenito se Jugoslavija u švedskom školskom okviru vrlo često predstavlja kao primjer nacionalizma, raspada multietničke države i historijskog revizionizma. Tako Forum för levande historia početak nasilnog sukoba 1991. godine jasno definira kao građanski rat:

"Hrvatska većina tražila je nezavinsu hrvatsku državu. Rat u Hrvatskoj suprotstavio ih je srpskoj manjini, koja je htjela ostati u Jugoslaviji ili u Srbiji sa srpskom većinom. Žestoke borbe u Hrvatskoj imale su i vrlo negativne posljedice za Bosnu i Hercegovinu, koja je također imala brojno hrvatsko i srpsko stanovništvo. BiH je na kraju uvučena u rat. Temeljni sukob i u Hrvatskoj i u BiH može se ukratko sažeti pitanjem: Zašto bismo mi bili manjina u vašoj zemlji kada vi možete biti manjina u našoj?"

Kao centralna figura nasilnog raspada Jugoslavije predstavlja se tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević. Udžbenik Historia åk 7–9 ima pasivniji stav prema njegovoj ulozi: "Zapad je najveću krivnju za rat svalio na vladu u Beogradu i njenog vođu Slobodana Miloševića." Ističe se kako je svrgnut zbog sumnje u izbornu prevaru, a zatim izručen međunarodnom sudu u Haagu.

San o velikom srpskom kraljevstvu

"Jugoslavenska vojska bila je u potpunosti pod kontrolom Miloševića. San o velikom srpskom kraljevstvu, koji je izazvao Prvi svjetski rat, još uvijek je bio živ i sada je imao razorne posljedice", piše Historia åk 7–9.

Osnovnoškolski udžbenik SOS Historia piše da su unatoč slomu komunizma "na vlasti ostali stari komunistički vođe" poput Miloševića, kojima je cilj bio "zgrabiti što više teritorija i što više moći". Poticanjem ljudi na rat, fokus se pomaknuo sa siromaštva i nezaposlenosti na vanjskog neprijatelja, objašnjava SOS Historia.

Prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman u švedskim se udžbenicima spominje tek marginalno, u pravilu zajedno s Miloševićem kad se piše o nacionalizmu, borbi za teritorij i raspadu federacije. Tako Historia åk 7–9 objašnjava: "Proturječnosti koje je Tito držao pod kontrolom sada su izašle na površinu, a potaknuli su ih političke vođe poput Slobodana Miloševića u Srbiji i Franje Tuđmana u Hrvatskoj."

O akciji Oluja u švedskim se nastavnim materijalima ne piše kroz hrvatsku oslobodilačku paradigmu, nego kroz civilne posljedice, etničko čišćenje i komparativnu perspektivu svih strana.

Forum för levande historia opisuje Oluju kao "operaciju Hrvatske vojske tokom koje je iz Hrvatske protjerano između 150.000 i 200.000 Srba" te je naziva "najvećim pojedinačnim slučajem etničkog čišćenja u jugoslavenskim ratovima".

Levande historia još piše da su sve etničke skupine u Jugoslaviji bile pogođene ratom te da su u Bosni i Hercegovini etnička čišćenja bila najopsežnija. Pritom se u svim udžbenicima Srebrenicu ističe kao primjer genocida u novijoj svjetskoj povijesti i simbol brutalnosti rata. O Vukovaru uglavnom nema ni riječi.