Piše: Dragan Bursać

“Koliko će nas koštati Trumpov dolazak u Banjaluku? Kao svetog Petra kajgana. Koštaće nas politički, jer će Dodik opet ojačati. Koštaće nas ekonomski, jer će se nuditi državni resursi. Koštaće nas institucionalno, jer će se još jednom pokazati da sistem ne postoji. I koštaće nas dugoročno, jer svaki ovakav potez gura ovu zemlju dublje u zonu privatne paradržave.”

U nedostatku boljih izvora, autor je primoran citirati samog sebe. I ne, nije to stvar taštine, nego činjenice da je sve već rečeno, samo niko nije htio da čuje.

Krajem marta sam na mreži X napisao:

“Sva nasreća sa Dodikom leži u tome da su ovi što su ga MORALI HAPSITI proveli dvije godine ubjeđujući sve nas da će se Dodik samouhapsiti ili da će ga ‘narod kazniti’. Kako se to nije desilo i kako se to neće desiti, ubjeđivači koji ne rade svoj posao su smislili novu priču da svako ko razmišlja svojom glavom i vidi ovo ‘radi protiv države na jačanju Dodika’. Pa će tako za Dodikovo lobiranje i dovođenje rusko-američkih jastrebova u Banjaluku, biti krivi, pretpostavljam, oni koji i dalje govore da je Dodik odavno trebao biti iza rešetaka?!
Stati pa gledati!”

I dok se “gleda”, stvari se dešavaju.

Stigla potvrda. U Banjaluku u utorak dolazi Donald Trim Jr. sin predsjednika Amerike.

Ne dolazi, naravno, turistički. Ne dolazi ni iz znatiželje. Dolazi jer je neko platio da dođe. Ili obećao da će platiti. Ili otvorio vrata kroz koja novac tek treba poteći, naravno ka familiji Trump.

A pitanje koje lebdi nad svim ovim nije političko. Nije ni ideološko. Nije čak ni geopolitičko.

Stojimo i gledamo

Pitanje je prosto: koliko će nas ovo koštati?

Jer kad god se u ovoj zemlji pojavi neka “investicija”, naročito ona obavijena dimom lobiranja i porodičnih veza, na kraju račun ne plati investitor. Plati ga građanin.

Kroz budžet, kroz kredite, kroz dugove koji se generacijama vraćaju.

I sad gledamo kako se pravi predstava.

 

Grad Banjaluka oblijepljen žutim, sigurnosnim trakama. Policija na svakom ćošku. Kolone vozila. Duge cijevi na gotovs. Atmosfera kao da dolazi predsjednik svijeta, a ne sin predsjednika US. Ali to mu u igrama moći dođe na isto, zar ne? A u toj scenografiji, Milorad Dodik igra ulogu državnika koji je “otvorio vrata Amerike”.

Nije nego.

Jer ako treba podsjećati Donalda Trump, onaj senior, ima prečih problema od Banjaluke. Globalna politika, ratovi, ekonomija, vlastiti skandali, bliskoistočne i hormuške rupe u koje se uvalio.

Ali njegov sin?

E, to je već druga priča. To je prostor gdje se politika i biznis preklapaju, gdje se lobiranje prodaje kao investicija, a investicija kao spas.

Koliko košta politički kisik?

I upravo tu Dodik vidi svoju šansu.

Ne da razvije ekonomiju. Ne budite smiješni. Ne da dovede održive projekte. Nego da kupi politički kisik. Da pokaže kako “nije izolovan”. Kako “Amerika dolazi njemu”.

Kako sankcije nisu ništa drugo nego papir koji se može spaliti uz dovoljno novca.
A novac? Naravno, nije njegov, kao što nikada i nije bio.

To su javna sredstva. To su pare poreskih obveznika. To su sredstva koja su mogla završiti u bolnicama, školama, putevima. Umjesto toga završavaju u džepovima lobista, konsultantskih firmi i političkih posrednika.

Jer ovo nije prvi put.

Godinama se troše milioni na lobiranje u SAD-u. Rezultati? Nikakvi za građane. Ogromni za političke elite. Sankcije se ne ukidaju zato što je neko uvjerio Washington u svoju nevinost. Sankcije se pokušavaju amortizovati stvaranjem privida da “postoje veze”.
A veze se kupuju.

 

I tu dolazimo do ključne tačke. Veze između Igora Dodika, Miloradovog sina i krugova bliskih američkom establišmentu, uključujući Mirijam Anderson i njenog sina Matana Adelsona, nisu nikakva diplomatska strategija. To je privatni kanal moći. Kanal koji funkcioniše po principu: novac za pristup, pristup za obnovljenu političku moć.

I sad taj pristup dolazi u Banjaluku.

Sa svim svojim posljedicama.

 

Jer nije problem što dolazi Trumpov sin. Problem je što dolazi u kontekstu u kojem institucije ne funkcionišu. U kojem nema transparentnosti. U kojem niko ne zna šta se potpisuje, šta se obećava, šta se daje zauzvrat i po kojoj cijeni.

A daje se.

Uvijek se daje.

Kako kažu Amerikanci, nema besplatnog ručka!

Zemljište, koncesije, rudnici, rude, koridori, poreske olakšice, političke usluge. Sve ono što se kasnije ne može vratiti.

Država gori, Karleuša se češlja

I dok se to dešava, tzv. državotvorna politika šuti. Ili, još gore, komentariše po društvenim mrežama. Ministar vanjskih poslova se svađa s estradom i Karleušom. Član Predsjedništva suštinski ne razumije šta znači lobiranje.

Pa evo šta znači.

Znači da neko sa strane s pozicije moći dolazi jer mu je omogućeno da zaradi. Znači da je neko ovdje otvorio vrata bez kontrole. Znači da se politika pretvorila u trgovački lanac u kojem se država prodaje na rate.

 

I onda se čudimo.

Čudimo se kako Dodik opstaje. Kako se vraća. Kako iz svake krize izlazi jači. Pa izlazi jer mu se to dozvoljava. I zakonski i državotvorno! Jer nema otpora koji je institucionalan. Jer se sve svodi na komentare, reakcije i zgražavanje.

A on radi.

Lobira. Povezuje se. Kupuje vrijeme. Kupuje legitimitet.

I sad će dobiti fotografiju sa Trumpovim sinom. Fotografiju koja će se vrtjeti mjesecima i staviti je pored one sa Putinom. Fotografiju koja će biti dokaz da “nije izolovan”. Fotografiju koja će mu dati politički kapital kakav domaća opozicija ne može ni sanjati i koja će ga kao lidera partije odvesti ka novoj pobjedi na oktobarskim izborima.

I sve to plaćeno našim novcem.

Svetog Petra kajgana

Zato pitanje sa početka nije retoričko.

Koliko će nas koštati Trumpov dolazak u Banjaluku? Kao svetog Petra kajgana.
Koštaće nas politički, jer će Dodik ojačati. Koštaće nas ekonomski, jer će se obećavati i davati resursi. Koštaće nas institucionalno, jer će se još jednom pokazati da sistem ne postoji.

I koštaće nas dugoročno, jer svaki ovakav potez gura ovu zemlju dublje u zonu privatne paradržave.
A onda će opet neko reći da oni koji upozoravaju na ovo godinama “rade protiv države”.

Ne rade.

Rade oni koji su sve ovo već vidjeli, a mogli su spriječiti. I ništa uradili nisu!