Piše: Jahja Muhasilović / STAV

U posljednje vrijeme, kroz beogradsku i sarajevsku političku čaršiju, ali i zatvorene diplomatske kanale, sve glasnije odzvanjaju ehoi o navodnom "zaokretu" Aleksandra Vučića. Informacije koje pristižu sa više strana sugeriraju kako autokrata sa Andrićevog venca pokušava normalizirati odnose sa Bošnjacima, prvenstveno sa službenim Sarajevom. U svom hroničnom političkom diletantizmu neki su skloni ovo Vučićevo pružanje ruke uokviriti kao nekakvo volšebno "pomirenje" i naprasno buđenje regionalne svijesti.

Međutim, politička i kontraintuitivna istina je mnogo mračnija, ciničnija i pragmatičnija: ne radi se o pomirenju, već o 'neprijateljskom preuzimanju bošnjačkog političkog prostora'. Ovo je hladnokrvna kalkulacija sa višestrukim ciljevima, od kojih je primarni izolacija osovine Milorad Dodik – Dragan Čović i sprječavanje onoga što Vučić vidi kao najveću noćnu moru Beograda – uspostavljanje "hrvatsko-srpskog saveza" koji bi da zaobiđe autoritet i kontrolu Vučića.

Naravno, svaka Vučićeva 'poruka mira' prema Sarajevu je u svojoj suštini duboko neiskrena. Bespredmetno je i nemoguće govoriti o stvarnoj relaksaciji odnosa sve dok Srbija nastavlja voditi destruktivnu, hegemonističku politiku u BiH, sistematski negirajući i ignorišući suverenitet države na cijelom njenom teritoriju. Ipak, signali koji dolaze iz Beograda nisu slučajni; oni su iznuđeni strahom, gubitkom monopola i unutrašnjom slabošću režima.

Kriza "alternativnog kneza": Zašto je Dodik postao noćna mora Beograda?

Sigurnosni analitičari osjetljivi na romantičarske narative o "Svesrpskom saboru" i pansrpskom jedinstvu, često previđaju ključnu pukotinu unutar tog imaginarnog "Srpskog sveta". Dok kolektivni Zapad i dalje opsesivno posmatra Milorada Dodika isključivo kao ruskog proksija i remetilački faktor, realpolitika na terenu pokazuje nešto drugo: Dodik je postao odmetnik usklađen sa Zagrebom.

Vučiću itekako smeta što je Dodik preblizu prišao hrvatskoj politici, odnosno interesima Zagreba i HDZ-a BiH. Vučić ovu hrvatsku ofanzivu, koja se preko Laktaša i Zapadnog Mostara infiltrira u srpsku politiku, smatra direktnom opasnošću po sebe. Srbija i Hrvatska nemaju dobre bilateralne odnose; ispod površine diplomatskih floskula, osim po pitanju prešutne saglasnosti o podjeli BiH na sfere utjecaja, ove dvije države nemaju dobru saradnju ni na jednom polju. To se najbolje oslikava u bjesomučnoj utrci u naoružavanju koja se trenutno vodi.

Nadalje, pozicionirajući se kao "beskompromisni Srbin", Dodik ne prijeti samo opstanku BiH. Njegov primarni grijeh u očima Beograda je taj što osporava Vučićev status apsolutnog i jedinog pregovarača za sve Srbe na Balkanu. Dodikove recentne, samoinicijativne avanture i tajni dogovori sa američkim i izraelskim faktorima – odrađeni bez ikakvih konsultacija sa Beogradom – upalile su crvene alarme u Srbiji. Dodik je u te avanture krenuo iz nužde, shvativši da ne može u potpunosti računati na Vučića koji je bio pritisnut masovnim građanskim protestima u vlastitoj zemlji, te je morao spašavati vlastitu kožu. U ovakvoj konstelaciji snaga, "Srpski svet" se pretvorio u dvoglavo čudovište. Dodik funkcioniše kao "alternativni knez", a za Vučića je imperativ da toj beštiji odrubi jednu glavu. Da apsurd bude veći, i sama Rusija često posmatra Dodika kao pouzdanijeg "svog čovjeka na Balkanu" od Vučića, što lideru SNS-a sužava manevarski prostor.

Sandžak i studentska pobuna: Sarajevo drži ključ beogradskih ulica

Većina posmatrača ljudskih prava, analitičara i regionalnih influensera pravi kardinalnu grešku posmatrajući Vučićevu vanjsku politiku odvojeno od njegovih domaćih kriza. Unutrašnja mapa Vučićeve "normalizacije" vodi direktno do Novog Pazara i beogradskih trgova. Sarajevo, paradoksalno, u ovom trenutku potencijalno može držati ključeve mira na beogradskim ulicama.

Kroz navodnu normalizaciju odnosa sa Sarajevom, Vučić zapravo kupuje policu osiguranja. On ne traži regionalni mir; on očajnički pokušava pacifizirati Sandžak, jednu od 'neuralgičnih tačaka' u Srbiji. Upravo u regiji gdje su Bošnjaci većina, postoji izuzetno visok potencijal za masovnu podršku antirežimskim demonstracijama. Pridruživanje Sandžaka protestima "Generacije Z" i pobunjenim studentima širom Srbije bio bi udarac koji Vučićev režim teško da bi mogao amortizovati. Zato mu je potrebna prešutna podrška (ili barem neutralnost) bošnjačkog faktora. Udvaranjem Sarajevu, Vučić osigurava da ova najzapaljivija tačka unutrašnjeg otpora ostane u stanju hibernacije dok on brutalnim i suptilnim metodama guši beogradsku omladinsku pobunu.

Crna Gora i Kosovo: Geopolitičke poluge preko bošnjačkih leđa

Vučićeva potreba za Bošnjacima ne zaustavlja se na granicama BiH i Srbije; ona je duboko regionalno ukorijenjena. Pogledajmo Crnu Goru. Bošnjaci (kroz Bošnjačku stranku) trenutno participiraju u vlasti u Podgorici, čineći koaliciju sa eksplicitno prosrpskim političkim faktorima. Politička matematika je neumoljiva: bez Bošnjaka nema ni srpske vlasti u Crnoj Gori. Stoga su Bošnjaci iz regionalne perspektive Vučiću vitalni za očuvanje pozicije i uticaja Beograda u ovoj NATO državi.

Identičan, iako obrnuto postavljen šablon, vidimo na Kosovu. Bez manjinske podrške, pa tako i podrške kosovskih Bošnjaka, Albin Kurti ne bi imao stabilnu i komotnu vlast u Prištini. Ukoliko bi se, hipotetički, pod uticajem Sarajeva kosovski Bošnjaci odmakli od Kurtija, njegova vlast bi bila ozbiljno uzdrmana, a politička scena Kosova dodatno podijeljena i oslabljena. Vučić računa da bi sa uspostavljenim dobrim odnosima i kanalom komunikacije sa Sarajevom dobio moćnu polugu za ucjenjivanje Kurtija. Zbližavanje Beograda i Sarajeva bi mu dalo džojstik kojim može izazivati mikro-krize unutar prištinskog parlamenta.

Propuštene šanse, tajne inicijative i strah Zagreba

Treba podsjetiti da su i u bliskoj prošlosti postojale ozbiljne inicijative iza zatvorenih vrata da se ovakvo bošnjačko-srpsko zbližavanje realizira. Neke regionalne sile u neposrednoj blizini Balkana su svojevremeno dale zeleno svjetlo za takav projekat. Zbog čega su te inicijative propale? Upravo zbog Milorada Dodika. On je kategorički odbio bilo kakvu suštinsku normalizaciju odnosa prema BiH i Bošnjacima, odlučivši da je za njegov opstanak profitabilnije ostati u strateškom savezu sa hrvatskom politikom (Zagreba i Zapadnog Mostara), savezom koji Vučić sve više tretira kao kancerogen za svoju viziju svesrpskog jedinstva.

Normalizacija sa Sarajevom, iz Vučićeve vizure, poslužila bi kao savršena protuteža ovom dodikovsko-hrvatskom bloku nad kojim Beograd čini se gubi punu kontrolu. I ovdje dolazimo do ključnog momenta: ukoliko bi Vučić zaista odlučio postati konstruktivniji (makar i iz čistog makijavelizma), takav savez bi izazvao ozbiljne tektonske poremećaje i glavobolje u Zagrebu. Hegemonizam Zagreba, koji se posljednjih godina duboko ukorijenio u institucije BiH – prije svega zahvaljujući podaničkom mentalitetu i političkoj naivnosti stranaka "Trojke" – bio bi ozbiljno ugrožen.

Bilateralni dogovor Beograda i Sarajeva (čak i kao privremeni taktički manevar) potpuno bi izbacio Zagreb iz igre, marginalizirao bi HDZ-ove ucjene, te bi snažno razbio osovinu Dodik-Čović koja godinama postepeno, ali sigurno, razara državu iznutra. Ovakav razvoj događaja bi, kolateralno, prijao i anemičnoj opoziciji u Republici Srpskoj, jer bi Dodik ostao izolovan, bez zaštite Beograda i na vjetrometini pred predstojeće izbore.

Na kraju dana, sarajevski zaokret Aleksandra Vučića je maestralna lekcija iz geopolitičkog preživljavanja. Ipak, mora se znati jedna stvar: bez radikalnog pravljenja otklona od destruktivnih politika prema Bosni i Hercegovini, bez priznavanja njenog suvereniteta u praksi, a ne samo u floskulama za zapadne ambasadore, teško će Vučić u Sarajevu naći trajnog saveznika. Sarajevo ne smije biti jeftin "štit" za beogradske unutrašnje krize, niti instrument za 'pacifikaciju' Sandžaka. Svaki razgovor sa Beogradom mora početi ne sa pričama o ekonomiji i apstraktnom "pomirenju", već o demontaži mehanizama koji blokiraju i razaraju Bosnu i Hercegovinu. Sve ostalo je samo statiranje u Vučićevoj predstavi.