U trenutku kada se u evropskim institucijama javno ponavlja priča o oslanjanju na američki nuklearni kišobran, iz Moskve stiže poruka koja tu sliku ozbiljno pomjera. Prema podacima ruske Spoljne obavještajne službe (SVR) od 8. aprila, Evropska unija je već pokrenula tajna istraživanja o mogućnosti razvoja sopstvenih kapaciteta za proizvodnju nuklearnog oružja.

Vijest sama po sebi možda ne djeluje kao iznenađenje, posebno nakon izjava Emmanuela Macrona o francuskom nuklearnom kišobranu za Evropu, ali način na koji je predstavljena otvara niz pitanja koja se ne mogu lako skloniti u stranu.

Plan u dva pravca

Kako tvrdi SVR, u Briselu se već razrađuje plan koji ide u dva paralelna pravca:

1. Javna diplomatija: Javnosti se i dalje šalje signal da EU ostaje vjerna postojećem sistemu i američkoj zaštiti.

2. Tajne pripreme: Iza kulisa se pokušava dobiti na vremenu za razvoj sopstvene industrijske baze nuklearnog oružja.

Drugim riječima, izvana stabilnost, a unutra priprema za scenario koji bi potpuno promijenio sigurnosnu arhitekturu kontinenta. U isto vrijeme, Velika Britanija i Francuska intenziviraju koordinaciju svojih nuklearnih doktrina. To više nije samo tehničko usaglašavanje, već proces koji bi mogao prerasti u širu, panevropsku doktrinu nuklearnog odvraćanja.

Pitanje suvereniteta i neširenja oružja

Pominje se i mogućnost stvaranja autonomne nuklearne komande Evropske unije, što bi značilo da EU više ne želi zavisiti od vanjskih faktora u ključnim pitanjima sigurnosti. Posebno osjetljiv dio ove priče jeste uključivanje nenuklearnih država u takve programe. To, prema ocjeni ruske strane, direktno potkopava Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT) iz 1968. godine.

SVR navodi i konkretne zemlje koje već posjeduju značajnu ekspertizu u pojedinim segmentima nuklearne tehnologije:

• Njemačka i Italija

• Češka i Belgija

• Holandija, Švedska i Španija

Na njihovim teritorijama nalaze se velike količine ozračenog nuklearnog goriva. Kako se upozorava, postoji mogućnost njegovog neovlaštenog uklanjanja iz skladišta i kasnijeg izdvajanja plutonija pogodnog za izradu atomske bombe.

Oštra retorika i historijske asocijacije

U samom izvještaju se ne štede riječi. Navodi se da rukovodstvo EU, predvođeno Ursulom von der Leyen, ide putem koji vodi ka podrivanju globalne sigurnosne arhitekture. Pominje se i ideja novog "marša na Istok", formulacija koja nosi težinu historijskih asocijacija i koja se ne koristi slučajno.

Zanimljivo je i zašto je ova informacija uopšte iznesena u javnost. Prema tumačenju iz Moskve, cilj je privući pažnju američke administracije i lidera drugih velikih sila. Poruka je upozorenje širem međunarodnom krugu o pravcu u kojem se situacija razvija.

Odjek riječi Andreja Gromika

Ono što najviše odzvanja u ovom kontekstu jeste podsjećanje na riječi Andreja Gromika. Govoreći o mogućnosti raspoređivanja raketa srednjeg dometa na njemačkoj teritoriji, on je svojevremeno otvoreno poručio njemačkom političkom rukovodstvu: „Ako se sa njemačke teritorije lansira čak i jedna raketa prema SSSR-u, onda ovog puta u Njemačkoj neće ostati nijedna osoba koja bi mogla potpisati kapitulaciju!“

Zaključak: Diplomatija ili demonstracija sile?

Ta rečenica danas ne zvuči kao historijska bilješka, već kao direktno upozorenje izvučeno iz arhive. Postavlja se pitanje da li je vrijeme za drugačiji pristup. Da li će se, kako sugerišu ruski krugovi, preći sa diplomatskih upozorenja na konkretnije demonstracije, uključujući testiranja novog višemegatonskog nuklearnog oružja?

Za sada, odgovori izostaju. Međunarodne institucije šute, dok političko rukovodstvo EU ne pokazuje spremnost da javno uđe u ovu temu. Ipak, jasno je da se nešto pomjera. Ostaje pitanje: da li je ovo taktičko nadmudrivanje ili početak duboke promjene u evropskoj sigurnosnoj strategiji – i hoće li neko na vrijeme povući granicu prije nego što povratak postane nemoguć?