Gabriela Buljić (22) iz Dugog Sela može se smatrati medicinskim fenomenom. Iako je do svoje punoljetnosti prošla devet operacija i transplantaciju srca, ona danas živi uobičajenim životom jedne studentice.

Upisala je diplomski studij digitalnog marketinga, povremeno radi studentske poslove, a najviše je veseli druženje s porodicom  i prijateljima. Na sve što je prošla danas je podsjećaju samo ožiljci.

"Moja obitelj i prijatelji bili su mi najveća podrška, oni su mi olakšali cijeli put", kaže Gabriela, pa nastavlja: "Najviše mi je pomogao razgovor. Jako mi je bilo važno da imam nekoga kome mogu reći što me točno muči."

Doživjela prvi napadaj sa 7 godina

Hipertrofična asimetrična kardiomiopatija, nasljedna bolest potencijalno kobnih posljedica, dijagnosticirana joj je sa šest mjeseci. Zbog te bolesti Gabriela je s dvije godine izgubila majku. Već s četiri i pol godine ugrađen joj je uređaj koji je slao elektrošokove u srce kada bi prestalo raditi kako treba.

Prvi napadaj, tahikardiju, doživjela je sa svojih sedam godina, dok je trčala po stepenicama kako bi stigla pogledati novu epizodu serije Najbolje godine.

"Trčala sam i nisam baš razmišljala koje bi mogle biti posljedice. Kada sam stigla do stana i legla na krevet, vidjela sam da mi se srce ne smiruje pa sam zvala tatu. U tom trenutku mi se zacrnilo pred očima, tata me primio i otišli smo na hitnu gdje su mi dali prvi elektrošok", kaže.

Kao sedmogodišnje dijete bila je zbunjena, ali kaže da joj je otac od početka pomagao zadržati pozitivan stav. "On me naučio da kroz svaku situaciju moramo ići čvrste glave. Moj tata je oduvijek bio stava da smo mi jaki pa sam se i ja tako osjećala", kaže.

Gabriela se prisjeća i svojih prijatelja tokom odrastanja, koji su joj u školi znali nositi torbu i pomagati joj dok se morala uspinjati stepenicama do učionice u kojoj su imali likovni.

Stanje se pogoršalo tokom puberteta

"Moji prijatelji su bili jako dobri prema meni, nikada me nitko nije zadirkivao, uvijek su mi bili spremni pomoći", dodaje.

No, potrebe za transplantacijom srca nije bilo sve do Gabrielinog puberteta, kada joj se stanje naglo pogoršalo. Ne zna koliko je puta bila reanimirana - kaže da ih je bilo previše.

"Sa 17 godina mi je bilo najgore. Jako sam često bila reanimirana, nisam mogla funkcionirati normalno. Preskakanje otkucaja srca jako mi je smetalo, a sve te poteškoće dovele su me do transplantacije srca", kaže.

Gabriela je na transplantacijsku listu bila upisana 20. oktobra, nakon skoro pola godine provedenih u bolnici. Mučila se s preskakanjima otkucaja srca, prepričava, no znala je da će se sve to isplatiti jer je čeka nova prilika, piše Index.

"U tim trenucima nismo očekivali da će se tako brzo pojaviti odgovarajuće srce, što mi je bilo jako važno. Ljudi čekaju puno duže, znaju čekati i po godinu do dvije, tako da nisam imala prevelika očekivanja", kaže.

Dobila novo srce nakon tri sedmice

No, iako su šanse bile male, Gabrieli je novo srce presađeno već tri sedmice kasnije, ujutro 18. novembra.

"Večer prije čekala sam ponoć kako bih jednoj prijateljici mogla čestitati rođendan. U tom trenutku, dok sam tipkala po mobitelu, ulaze sestre i uzimaju mi bris na Covid. Nije mi bilo jasno zašto, jer sam taman tjedan dana ranije izašla iz samoizolacije", prepričava nam Gabriela, koja, kada je to pitala sestre, nije dobila odgovor.

Uslijedio je još jedan bris, pa i dolazak dežurnog doktora kardiologa koji je tražio od Gabriele da razgovara s njezinim tatom, no njoj još nitko nije htio otkriti da je doista stiglo srce koje je toliko potajno priželjkivala. Tek kada se javila svojoj doktorici, saznala je sretne vijesti.

"Nazvala me i rekla mi da su pronašli srce", kaže Gabriela, koju su u tom trenutku preplavili osjećaji. "Bila sam i sretna, ali i tužna - uvijek postoji dio tebe koji misli da operacija neće uspjeti. Ja sam čvrsto vjerovala da hoće i imala sam pozitivan osjećaj, ali dio mene koji je sumnjao se probudio. Strahovala sam da, ako se ne probudim, ja to neću ni znati, ali će moji znati. Nisam htjela da oni budu tužni."

Odmah primijetila promjenu

Operacija je bila uspješna i Gabriela je dobila novu priliku za život. Iako je nakon operacije osjećala jake bolove, prepričava  da je promjenu osjetila odmah.

"Bilo mi je zanimljivo što su mi otkucaji srca bili uređajem namješteni na 100. Inače bi mi to bilo prestrašno i ne bih se osjećala dobro kada bi otkucaji bili toliko ubrzani, ali tada, u intenzivnoj, osjećala sam se sasvim dobro. Dugo mi je trebalo da se priviknem na taj osjećaj", kaže.

Osim Gabrielinog rođendana u augustu, porodica svake godine sada slavi i "srce-rođendan", kako ga oni zovu, na dan kada joj je obavljena transplantacija.

"Na taj dan dogodilo se nešto jako lijepo - ja sam ponovno počela živjeti. Jako sam zahvalna što sam danas ovdje", kaže.

Danas volontira na Rebru

Nakon što se oporavila, Gabriela nije htjela zaboraviti cijelo iskustvo, već je odlučila naučeno iskoristiti kako bi pomogla drugima - volontiranjem u dnevnoj bolnici na Rebru.

"Djeca me znaju ispitivati o mojoj situaciji, pogotovo kada mi vide ožiljke. Znaju mi čak prići i roditelji koji me prepoznaju s odjela dok sam bila mala", kaže.

Osim toga, Gabriela kaže da joj se danas, pet godina nakon transplantacije, javlja puno ljudi sa sličnim iskustvom.

"Sretna sam što u meni vide osobu kojoj mogu ispričati takve intimne detalje koji su ih mučili", kaže. "Svačija borba je drugačija, ali opet ima puno sličnosti."

"Neka mi se javi ko god traži savjet"

Svima koji su u situaciji u kojoj je ona bila, a koji možda nemaju hrabrosti javiti joj se, poručila je isto ono što je u nju usadio njezin otac: da prije svega ostanu pozitivni.

"Slobodno neka mi se jave svi koji žele, bez zadrške. Ako bilo kome treba savjet, razgovor ili potpora, mogu mi se javiti", poručuje.