Događaji u i oko Hormuškog tjesnaca, gdje je Iran demonstrirao svoju sposobnost da uspostavi potpunu kontrolu nad jednom od najvažnijih globalnih morskih i energetskih arterija, nisu samo vijest iz dalekog svijeta. To je, zapravo, lekcija iz sirovih principa geopolitike. Iransko zauzimanje i kontrolisanje ovog uskog grla dokazalo je, po ko zna koji put u historiji, ultimativni i jedini važeći princip u međunarodnim odnosima: 'vrijediš isključivo onoliko koliko si sposoban promijeniti realnost na terenu i uspostaviti nove činjenice, piše vojno-politički analitičar Jahja Muhasilović za Stav.ba.

Od sada pa nadalje, isključivo će se Iran pitati ko može proći kroz Hormuški zaljev. Zašto? Ne zato što im je to pravo dalo međunarodno pravo, ne zato što su apelovali na rezolucije UN-a, već zato što su to ostvarili kroz decenijsku volju za otporom, oslanjajući se na vlastite nacionalne kapacitete. U te kapacitete uložene su decenije mukotrpnog truda, strateškog planiranja, ali prije svega – decenije žrtvovanja komfora. U svijetu anarhije, kakav međunarodni poredak suštinski jeste, drugačije ne bi ni moglo.

Ovo je gorka, ali krucijalna lekcija koju prodržavna politika u Bosni i Hercegovini mora hitno izvući, ukoliko ne želi postati historijska fusnota. Lekcija glasi: nikakvo moljakanje ambasada, plakanje nad nepravdom, niti podsjećanje na žrtvu i genocid, danas u međunarodnoj politici nemaju apsolutno nikakvu operativnu težinu. Izlaz se nalazi isključivo u jačanju nacionalnih kapaciteta, u spremnosti i volji za mijenjanjem činjenica na terenu, te u žrtvi da se sve to postigne. Bez toga, politika se pretvara u puku, jalovu odbranu od onoga ko navedene kapacitete i volju posjeduje.

Da bismo razumjeli šta ovo znači za opstanak države, moramo dekonstruisati dosadašnje paradigme prodržavne politike kroz tri ključna analitička ugla.

Smrt "srebreničkog štita": Zašto je 'iranski realizam' jedini geopolitički nacrt

Decenijama se bošnjačka i prodržavne politika oslanjala na ono što možemo nazvati "kapitalom žrtve". Moralni autoritet proizašao iz pretrpljenog genocida korišten je kao primarni diplomatski alat, neka vrsta 'geopolitičkog štita'. Vjerovalo se da će sjećanje na Srebrenicu i genocid obavezati međunarodni sistem da vječno čuva suverenitet BiH. Danas moramo biti brutalno iskreni: taj model je mrtav.

Moralni autoritet je u današnjem multipolarnom, surovo pragmatičnom svijetu postao strateški teret, naročito ukoliko on služi kao izgovor za nerazvijanje kinetičkih "činjenica na terenu". Kada se moralisanje zamijeni vojnom industrijom, sigurnosnim aparatima i tvrdom moći, država slabi. Iransko iskustvo se ovdje ne postavlja kao ideološki model – Sarajevo i Teheran pripadaju potpuno različitim političkim orbitama – već kao strogo tehnički nacrt za preživljavanje u eri nakon međunarodnog prava.

Zapadni svijet, pritisnut vlastitim krizama od Ukrajine do Bliskog istoka, više ne reaguje na suze. Pravo na postojanje se ne dobija na osnovu pretrpljene nepravde, već na osnovu sposobnosti da se odbraniš, ali i da napadneš. "Srebrenički štit" može i mora ostati dio nacionalnog pamćenja i identiteta, ali kao vanjskopolitička doktrina zaštite, on je beskoristan protiv tenkova, secesionističkih zakona i geopolitičkih previranja. Zadržavanje ovog modela znači pristanak na to da drugi oblikuju našu stvarnost.

Može li Sarajevo stvoriti vlastiti "Hormuški tjesnac"?

Ako odustanemo od oslanjanja na moralnu superiornost, šta je alternativa? Odgovor leži u pomjeranju fokusa sa beskonačnih i jalovih moralističkih prepirki na stvaranje funkcionalne poluge moći (leverage). Logika koju državna politika mora usvojiti je kontraintuitivna dosadašnjem narativu: umjesto slijepog insistiranja isključivo na "integraciji" u postojeće (i trenutno vrlo fragilne) međunarodne multilateralne strukture po svaku cijenu, primarni cilj mora biti kreiranje unutrašnjih (nacionalnih) "uskih grla" (chokepoints).

Šta je bosanski "Hormuz"? To nisu morski prolazi. To su ekonomska, logistička, energetska i vojno-industrijska čvorišta. To znači izgradnju namjenske industrije do te mjere da postanemo nezaobilazan faktor u regionalnom balansu snaga. To znači kontrolu nad energetskim i infrastrukturnim resursima koji državu čine previše "skupom" za rušenje.

Ukoliko Sarajevo stvori vlastite mehanizme koji blokiraju svaku mogućnost mirne secesije ili paralize države – mehanizme koji agresoru obećavaju neprihvatljivu cijenu – onda molbe više nisu potrebne. Država koja posjeduje svoje "usko grlo" i drži ruku na njemu, ne mora pisati protestne note; ona naprosto diktira uslove prolaska. Time se iz pasivnog objekta pretvaramo u aktivnog subjekta međunarodnih odnosa.

Komfor ovisnosti naspram žrtvovanja moći

Zašto ovakav pristup već nije usvojen? Zato što istinski suverenitet boli. Dominantni narativ civilnog društva, medija, NVO sektora i dobrog dijela političke elite u BiH obećava „suverenitet“ i mir putem ispunjavanja upitnika i pukog članstva u EU i NATO-u, ali opet kroz pozivanje na moralna prava uz vječito isčekivanje saosjećanje kod druge strane. Ovaj liberalno-reformistički san stvorio je opasnu iluziju – iluziju komfora ovisnosti. Vjerujemo da će nam slobodu, stabilnost i funkcionalnu državu neko jednostavno dodijeliti iz Brisela ili Washingtona, samo ako budemo "dobri momci" i vječne žrtve.

Realnost nam, ponovo kroz iranski, ali i mnoge druge primjere širom svijeta, sugeriše suprotno: istinska autonomija i suverenitet zahtijevaju decenije žrtvovanja udobnosti. Zahtijevaju nacionalizaciju vitalnih kapaciteta, usmjeravanje budžeta u sigurnost i vojsku, te odgoj nacije koja razumije da sloboda nije garantovana.

Najvažnije od svega, zahtijeva tzv. "volju za ratom". Ovdje ne govorimo o ratnom huškanju, već o fundamentalnom konceptu odvraćanja (deterrence). Ako vaš neprijatelj zna da niste spremni platiti najvišu cijenu za svoju državu, on će vam je uzeti. Odbacivanje statusa žrtve znači preuzimanje odgovornosti za vlastitu sudbinu, a to podrazumijeva znoj, odricanja i hrabrost da se konfrontira sa onima koji pokušavaju nametnuti svoju volju.

Probosanska politika nalazi se na historijskoj raskrsnici. Može nastaviti utabanim stazama defanzivnog reagovanja, oslanjajući se na papirne rezolucije i saosjećanje međunarodne zajednice, čekajući trenutak kada će protivnik sa kapacitetom i voljom jednostavno stvoriti novu, nepopravljivu činjenicu na terenu. Ili može izvući lekciju iz surove globalne realpolitike: suverenitet se ne prosi, on se manifestuje kroz kapacitete moći. Vrijeme je za napuštanje iluzija i izgradnju kapaciteta.