Ako će već govoriti o 'iskrenosti i odgovornosti', onda bi Elmedin Konaković, ministar vanjskih poslova BiH morao krenuti od vlastitih aršina a oni, očigledno, nisu isti kada su u pitanju Srbija i Hrvatska. Odnosno, sve je jasnije zašto Konaković govori da nije fer da Bošnjaci biraju hrvatske predstavnike!

A, izbori se bliže, pa valja krenuti obrađivati teme koje prijaju ušima javnosti. No, šta je stvarna istina, piše novinska agencija Patria.

Na ministarskom sastanku u Antalija Konaković je, sasvim opravdano, oštro kritikovao politiku Aleksandra Vučića prema Bosni i Hercegovini, otvarajući pitanja odnosa prema prošlosti, glorifikacije ratnih zločinaca i političkih poruka koje dolaze iz Beograda.

Njegove poruke o tome da 'ne možemo lagati i očekivati povjerenje' i da nema dobrosusjedskih odnosa bez suočavanja s prošlošću same po sebi stoje. Međutim, veliki je problem kada se primjenjuju selektivno.

Jer ne tako davno gostujući u emisiji Nedjeljom u 2 na HRT-u, Konaković je odbio odgovoriti na pitanje o ulozi Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini. Ta šutnja nije bila diplomatska finesa, bila je politička poruka. Poruka da se prema Zagrebu može biti obazriv, čak i kada su činjenice jednako teške kao i one koje se adresiraju Beogradu.

A činjenice nisu nepoznate. Prema podacima Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, stotine osoba optuženih ili osumnjičenih za ratne zločine nedostupne su pravosuđu BiH, a značajan broj njih nalazi se upravo u Hrvatskoj, čak više nego u Srbiji. Analogno tome, ako se možemo 'prijateljiti' sa Srbijom, kako možemo s Hrvatskom.

"Poznato je da je u predmetima ratnih zločina u PORZ (Posebnom odjelu za ratne zločine) prema dostupnim evidencijama, u različitim fazama postupka, nedostupno oko 340 osoba, od tog broja oko 250 osoba nalazi se u susjednim zemljama (procjene su da se oko 100 osoba nalazi u Srbiji, u Republici Hrvatskoj oko 150 i manje od deset lica u Crnoj Gori), a još oko 80 osoba u ostalim zemljama diljem svijeta - kazali su ranije za Preporod iz Tužilaštva BiH.

Ako je kriterij Konakovića da nema povjerenja bez procesuiranja zločina i bez jasnog odnosa prema prošlosti, onda bi isti standard morao važiti i za Zagreb.

No, to se ne dešava.

Umjesto konzistentne politike, svjedočimo političkom balansiranju oštre riječi prema Srbiji, oprezna šutnja prema Hrvatskoj. Takav pristup ne samo da potkopava kredibilitet ministra vanjskih poslova, već i slabi poziciju Bosne i Hercegovine u regionalnim odnosima. Jer poruke koje nisu dosljedne nisu ni uvjerljive.

A ako već govori o procesuiranju ratnih zločina, mogao bi Konaković “pomesti i u svojoj avliji”. Tužilaštvo BiH već godinama sistemski procesuira pripadnike Armije RBiH i MUP-a RBiH – jer su dostupni, a politički pogodni za različite narative, posebno uključujući one koji dolaze iz Srbije i Hrvatske. Niko u BiH to za sada ozbiljno nije pokušao zaustaviti. Progoni traju do iznemoglosti.

Ako se već insistira na istini o prošlosti, onda ona ne može biti parcijalna. Ili vrijedi za sve ili prestaje biti princip i postaje alat dnevne politike.

U suprotnom, Konakovićeva priča o “iskrenosti i odgovornosti” ostaje tek dobro upakovana retorika, bez stvarne političke težine, a i bez pune istine.