Na 50. rođendan Virskog mosta, koji je pušten u saobraćaj 25. aprila 1976. godine, Virski list podsjetio je na davno zaboravljenu činjenicu, da je most uopšte i izgrađen jer je Vir u bivšoj državi bio zamišljen kao lokacija prve nuklearne elektrane u Hrvatskoj. Bio je to dio infrastrukture planirane, ali nikad izgrađene "NE Vir".

"Niknuo je most lučnog izgleda dužine 378 metara, a sa nasipima sa obje strane čak 443 metra, te sa devet nosećih betonskih stubova", piše Virski list. "Virski most sa gazom od četiri metra dubine i visinom koja je osiguravala plovidbu do 10 metara visine i 20 metara širine brodova i drugih plovila, bio je u tom trenutku jedan od najdužih takvih mostova u Hrvatskoj. Zagrebačka Hidroelektra bila je projektant i izvođač radova na izgradnji Virskog mosta - podizvođač je bio splitski Pomgrad - u koji je ugrađeno oko 5.000 kubnih metara betona i više od 400 tona željeza."

Jugozapadni dio ostrva Vira stručnjaci su označili idealnim za izgradnju nuklearne elektrane. To je bio i razlog zašto je prije 50 godina izgrađen Virski most. Ostrvo je tada imalo 900 stanovnika. (Infografika: AI)

Mještani su se odrekli prava na naknadu za zemljište preko kojeg je prošao put, piše Virski list. Svi osim njih četvero, njima je zemlja u bivšoj državi jednostavno oduzeta. Za asfaltiranje i uređenje mjesta za što su tokom 1975. izdvojili milion dinara, odnosno približno 55.000 američkih dolara, ili oko 340.000 dolara koliko bi taj iznos kupovne moći vrijedio danas. Republički fond za puteve dao je više od 25 miliona dinara. Ukupna vrijednost projekta iznosila je oko 1.450.000 američkih dolara po kursu iz 1975., odnosno na nivou kupovne moći taj bi iznos danas bio približnih 8,9 miliona dolara. U ovaj iznos nije uračunata vrijednost ustupljenog niti otetog zemljišta. Kamen temeljac za prvu nuklearku položen je dvije godine ranije u Krškom na projektu na kojem su radili američki Westinghouse Electric Corporation, Gilbert Associates Inc., Gradis, Hidroelektra, Hidromontaža i Đuro Đaković.

Plan sa nuklearnom elektranom na Viru uopšte nije bio bezazlen i ispitivanja su već bila poodmakla iako je zadarska Skupština općine još 1975. godine odbila izgradnju na lokaciji.

"Ostrvo Vir najpogodnije"

Bilo je to 11 godina prije Černobila. Datum je 5. decembar 1975. godine. Večernji list na šestoj stranici piše o premijeri filma Kum 2, tu je i vijest o posjeti američkog "kralja žalfije" Louisa Furtha koji boravi u hotelu Medena kraj Trogira i pregovara sa preduzećima "Dalmacijabilje" iz Dubrovnika, "Export-bilje" iz Herceg Novog, "Šumaprodukt" iz Sarajeva i "Pliva" iz Zagreba. Prema dosadašnjem toku razgovora, piše Večernjak, da se naslutiti da će L. Furth otkupiti veće količine naše žalfije. Tu je, međutim, još jedna vjestica, tekst ne veći od pola kutije cigareta. Naslov joj je "PRVA NUKLEARNA ELEKTRANA U SR HRVATSKOJ". Pa podnaslov "Ostrvo Vir najpogodnije".

Piše, dakle, Večernjak: "ZADAR - raspravljajući o dosadašnjim istraživačkim radovima na ostrvu Viru, Izvršno vijeće općine Zadar prihvatilo je prijedlog Elektroprivrede Dalmacije da se jugozapadni dio ostrva Vira odredi za užu lokaciju dvije hrvatsko-slovenske nuklearne elektrane kapaciteta 900 megavata. U skladu sa zaključcima skupštine općine Zadar, Elektroprivreda Dalmacije je u prošlom periodu istraživala pogodnosti terena. (...) Izrađeno je 12 elaborata. Sva dosadašnja ispitivanja upućuju na to da je ostrvo Vir, odnosno njegova jugozapadna strana, najpogodnija lokacija za nuklearnu elektranu. Utvrđena pogodnost lokacije, uz već izražene energetske prednosti, upućuje dakle na nastavak istraživačkih radova na ostrvu Viru i na obavljanje priprema za izgradnju nuklearne elektrane."

Druga lokacija bila je Privlaka kod Ivanić-Grada. Večernji list od 7. decembra 1992. piše:

"U Dalmaciji, naročito u Zadru i na ostrvu Viru, poslije 13 godina ponovo se digla prašina oko nuklearne elektrane. S njom u vezi je i Zadar i cijeloj Hrvatskoj bilo dosta uzbuđenja 1978. i 1979. godine i potom se sve polako zaboravilo, naročito što je Hrvatska svoje nuklearne projekte stavila ad acta na duže vrijeme. Dolaskom na poziciju Hrvoja Šarinića, ljubitelja "nuklearnih elektrana", koji je i javno kazao da Hrvatska neće imati dovoljno energije bez nuklearnih elektrana, kao i nakon izjave nekih ministara da Dalmacija ne može tražiti normalno snabdijevanje električnom energijom, a istovremeno odbacivati mogućnost gradnje elektrana na nuklearni pogon, iznova su se uzbudili duhovi. U medijima se počelo ponovo govoriti o starim lokacijama, naročito o Viru kod Zadra i Privlaci kod Ivanić-Grada, gdje su istraživanja prije 15 godina najdalje otišla."

"Čovjek primi veći nivo radijacije kad snimi zub!"

Jugoslovenski stručnjaci su tvrdili da nuklearna elektrana minimalno zagađuje, te da ona više nego drugi izvori energije čuva okoliš od zagađivanja, a da radioaktivnih materijala i inače ima svuda u prirodi. - Čovjek primi veći nivo radijacije kad snimi zub! - uvjeravali su Virane.

"Postoji, međutim, psihološki momenat koji Zadrani često spominju: zapadna zona zadarske općine, u kojoj je predviđena gradnja nuklearne elektrane, puna je turista. Ko će, dakle, doći na ljetovanje ako zna da je u neposrednoj blizini elektrana?", pisao je Večernji 1979. godine.

• Iseljenje Vira ne dolazi u obzir - kaže vodeći stručnjak za nuklearnu energiju u Jugoslovenskom energetskom zavodu, magistar Slavko Vrhovec. - Naprotiv, Vir bi gradnjom elektrane postao grad, jer bi se tamo mogli sagraditi brojni pogoni i fabrike, a osim toga elektrana bi se mogla iskoristiti i za desalinizaciju mora.

Prema deklasifikovanom izvještaju iz 1978. upućenom Ministarstvu vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država, postojao je plan za izgradnju četiri nuklearne elektrane od 1.000 MW (op.a., pojedinačno je riječ o značajnoj snazi u elektroenergetici, dovoljnoj za snabdijevanje stotina hiljada domaćinstava), piše ezadar.net.hr. Samoupravna interesna zajednica (SIZ) elektroenergetskih preduzeća podržala je ovaj plan u obliku prijedloga koji je dostavljen Izvršnom vijeću Sabora SR Hrvatske. Lokacije, tada, još nisu bile odabrane, ali su se ostrvo Vir i Dugo Selo kod Zagreba najozbiljnije razmatrali kao moguća rješenja za nuklearku.

"Iako se činilo da nema ozbiljnijeg protivljenja“, piše u izvještaju označenom kao Declassified Sheryl. P. Walter, „postoje izvještaji o zabrinutosti zbog uticaja elektrane na turizam, ako se odabere lokacija na Viru“. Pritisak na izvođenje projekata nuklearnih elektrana došao je i od Odbora za rad, zdravstvo i socijalnu politiku Savezne skupštine (Skupština SFRJ) koji je zbog opasnosti od nuklearne energije pozivao na minimiziranje ili uklanjanje njene upotrebe u Jugoslaviji.

Dalje piše: "Čini se da bi takvi osjećaji imali bilo kakav stvaran uticaj na vladinu politiku, ako predstavnici politika najvišeg nivoa nastave zagovarati ambiciozan nuklearni program“. U izvještaju se primjećuje da bi finansijska ograničenja mogla ograničiti obim programa, te naročito „očite teškoće koje su se pojavile na trenutnom projektu (Krško) u dobijanju dovoljnog broja kvalifikovanog osoblja za izvršavanje potrebnih kvalifikovanih radnih mjesta“. U tom je kontekstu nekoliko američkih kompanija pokazalo interes za jugoslovenski nuklearni program, posebno Westinghouse Electric Corporation koji je imao ugovor za nuklearku Krško. Interes je također iskazao Combustion Engineering koji je svoje predstavnike poslao na razgovore u Zagreb i Beograd, kao i Stone & Webster koji su sastanke već bili odradili. No već sljedeće 1979. godine, piše u novom deklasifikovanom izvještaju, "Poželjnu lokaciju na jadranskoj obali blizu Zadra, odbili su stanovnici tog područja“. U igri za nuklearnu elektranu ostala je druga lokacija u Dugom Selu kod Zagreba, pa je čak i najavljen početak radova za 1981.

"Stanovnici Zadra bili su oštro protiv lokacije na Viru. Ovo odbijanje temeljeno je na strahu od gubitka bitnog turističkog prometa i navedeno razlozima zaštite okoliša. Skupština Zadra tada je velikom većinom glasala protiv toga i odbila dodijeliti taj prostor u regionalnom planu korištenja zemljišta“, piše u izvještaju za Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a.

Sve je ranije bilo spremno: prijedlozi, nacrti, planovi, čak 80 studija o izvodljivosti projekta sa seizmološkim ispitivanjima, ulagači, radna mjesta, domaća industrija i američki partneri, a sagrađen je i most koji je spojio ostrvo Vir sa kopnom. Ali - mještani su bili protiv. Bum nezakonite gradnje počeo je od 1978. kada je, da bi spriječio gradnju nuklearne elektrane, tadašnji direktor poljoprivredne zadruge Joso Gržeta počeo rasprodavati zemljište vikendašima, pisao je Nacional. I problem se odjednom više nije ticao samo 900-tinjak Virana i stanovnika okoline Zadra, fokus što se izgradnje NE tiče polako se prebacivao na sjever.

"Kaže se da lokacija u blizini Zagreba ima neke prednosti u odnosu na drugu, udaljeniju lokaciju koja je bila razmatrana. Ona bi odmah osigurala radna mjesta za ovaj dio Hrvatske. Prenosne daljine bi bile kraće do glavnog metropolitanskog područja Republike. Konačno, vruća voda iz procesa hlađenja mogla bi se cjevovodima dovesti do blizine Zagreba za upotrebu u grijanju domova. Uprkos gore navedenom, čini se da je jadransko ostrvo Vir, u blizini Zadra, uvijek bilo poželjnija lokacija za prvu hrvatsku nuklearnu elektranu. Međutim, za razliku od stanovnika Dugog Sela, na Viru to ne žele“, zaključuje se.

Vrhovec u tekstu iz Večernjaka 1979. kaže da više zrače TV-prijemnici nego nuklearna elektrana. Sedam godina kasnije dogodit će se Černobil i tu će priča sa nuklearnom elektranom na Viru, srećom, stati. Nikad neće biti izgrađena.