Otkako su Amerika i Izrael napali Iran, glavna globalna posljedica sukoba postala je međusobna blokada Hormuškog tjesnaca. Smanjen je tranzit brodova kroz tjesnac za 95 posto, cijene nafte i plina u Europi i Aziji porasle su za 35–60%, a ako se nastavi, svijetu prijeti nova recesija.

Najvažnije je da je blokada Hormuza pokazala kako zatvaranje jedne morske rute može poremetiti globalnu trgovinu. Ali u tom kontekstu još jedno usko grlo u globalnoj pomorskoj trgovini privuklo je pozornost – Malajski tjesnac, koji se nalazi između Malezije i Indonezije. Prošli tjedan indonezijski ministar financija pokrenuo je pitanje cestarina za prolaz kroz tjesnac pa, iako je brzo povukao svoje komentare, oni su i dalje izazvali značajnu zabrinutost. Bloomberg je objasnio zašto je Malajski tjesnac toliko važan, a istovremeno predstavlja tako ozbiljnu ranjivost, i to posebno za Kinu.

Malajski tjesnac najkraći je morski put od istočne Azije do Bliskog istoka i Europe. Proteže se između Malezije i Indonezije, s Tajlandom na sjeveru i Singapurom na jugu. Gotovo 22% globalne pomorske trgovine prolazi kroz Malajski tjesnac. Kroz njega se prevozi širok raspon tereta, od nafte i ukapljenog prirodnog plina do ugljena, palmina ulja i željezne rude. Američka Uprava za energetske informacije identificirala je Malajski i Hormuški tjesnac kao glavne prometne točke za globalni tranzit nafte, a posljednjih godina čak je i više nafte prevezeno kroz Malajski tjesnac nego kroz Hormuz.

I bez političkih napetosti ondje postoji prirodni problem. Naime, ovaj tjesnac dugačak je 800 kilometara, ali širok svega 2,7 kilometara na najužem dijelu (za usporedbu, Hormuški tjesnac širok je 34 kilometra na najužem mjestu). To povećava rizik od sudara i nasukavanja brodova, posebno u najprometnijim dijelovima, zbog čega već i najmanji poremećaji mogu usporiti promet i povećati troškove prijevoza kroz Malajski tjesnac, objašnjava Bloomberg. Premda postoje alternativne rute kroz indonezijski arhipelag, one su manje praktične i mnogo teže za navigaciju. 

Malajski tjesnac proteže se uz teritorijalne vode Malezije, Indonezije, Tajlanda i Singapura, koji ondje zajednički patroliraju, ali klasificiran je kao međunarodni tjesnac. To znači da obalne države ne mogu ometati tranzit ili naplaćivati prolaz brodova, iako su dozvoljene naknade za određene usluge.

Zato je ogromno negodovanje izazvao indonezijski ministar financija Purbaya Yudhi Sadeva, koji je prošli tjedan, pozivajući se na iransku odluku o naplati prolaska Hormuzom, odjednom iznio ideju o mogućnosti uvođenja carina na brodove koji prolaze kroz Malajski tjesnac. To je izazvalo međunarodno negodovanje, iako je ministar gotovo odmah povukao svoju izjavu. Odmah su se javno ogradili Singapur i Malezija, koji su objavili da oni ne namjeravaju uvoditi nikakve carine.

Međutim, ovaj je prolaz životno važan Kini, koja je najveći svjetski uvoznik nafte, a većina tih pošiljki prolazi upravo kroz Malajski tjesnac. Zbog toga je Kina izuzetno osjetljiva na potencijalnu nestabilnost u tjesnacu: ako bi slobodan prolaz brodova kroz njega bio blokiran ratom, nesrećama, piratstvom ili drugim krizama, Kina bi se suočila s ozbiljnim problemom s opskrbom energijom i trgovinom općenito. Kineski čelnici odavno su prepoznali ovaj problem (nazvali su ga „Malačka dilema”) i pokušavaju smanjiti svoju ovisnost o ovoj pomorskoj ruti, uključujući i putem naftovoda i plinovoda iz Mjanmara i Rusije. Ali problem ostaje, piše Jutarnji list.