Provodeći dobar dio posljednje decenije u praćenju procesa proširenja Unije na Zapadni Balkan uočio sam da članci i govori o EU – bez obzira dolaze li od euroskeptika, onih koji se protive proširenju, ili onih koji su snazno za proširenje – sadrže jako mnogo laži, poluistina ili ispraznih fraza. Tako je i u akademskim i u krugovima onih koji oblikuju javne politike, na seminarima, okruglim stolovima i skupovima organizovanim po pravilima Chatham House, a i u tekstovima ovog autora, piše Nedim Hogić za !Odgovor.ba.

Razlog je donekle i u tome što se o Uniji puno priča i piše, dok se, kako sam već ranije objašnjavao, o Sjedinjenim Državama piše i priča puno manje. Ali, iako je geopolitika napravila svoj veliki comeback u diskurzivne analitičke prakse, čini se da se njen analitički okvir, osobito kad je u pitanju Balkan, izbjegava do kraja koristiti.

Naime, govoreći s geopolitičkog stanovišta, ljudi iznose manje ili više korisna zapažanja iz domena energetske sigurnosti, nacionalnih interesa, odnosa vojnih snaga, međunarodnih i međunacionalnih odnosa i drugih brojnih grana znanosti i znanja. No, gotovo po pravilu se izostavlja bilo kakvo mišljenje temeljeno na geografiji. To čudi, jer se složenica geopolitika odnosi najprije na geografiju, pa tek onda na sve ostalo.

Ollie Rehn i Haris Silajdžić 2008 (Foto: EPA)

Provincija u pozadini

Uniji je, naprimjer, geografija Bosne i Hercegovine bila savršeno jasna. Zato je tretirala BiH kao zemlju koju je lako zaobići. Tuda ne vode ključni putevi, tamo nema strateških sirovina i rezervi koje su bitne, nema ni mnogo ljudi, ni jake ekonomije. Kad je uz sve ove nedostatke zemlja još i politički razjedinjena, čemu onda gubiti vrijeme da se tamo ulaže na bilo što? Fizička manifestacija ovog pristupa je Pelješki most. Finansiran evropskim novcem, a izgrađen od kineskih kompanija, ovaj građevinski pothvat simbolizira da se BiH i može i mora zaobići.

Kad je geografija takva, onda je ona mantra čija se silsila proteže od Ollieja Rehna do Luigia Sorece jasna: BiH ne mora u EU dok ne bude govorila jednim glasom. I dok je i briselskoj birokratiji, a i dobrom dijelu građana naše zemlje ova poruka imala smisla 2008, kada je prvi put lansirana, dotle je ona danas štetna, glupa i deplasirana. To je tako jer se jedna politika proširenja Unije pretvorila u 27 različitih politika zemalja članica.

Tako je Orbanovoj Mađarskoj bila bitna odbrana Evrope od ugroze političkog islama, Nizozemskoj trošenje novca iz evropskih fondova, Francuskoj prijem stranih radnika, a Njemačkoj ekonomske mogućnosti. Ni bosanskohercegovačko, ni ukrajinsko niti bilo koje drugo ministarstvo vanjskih poslova iz zemlje kandidatkinje, ni lobističke organizacije koje unajmljuju, ni pojedinci koji u dobroj vjeri lobiraju za proširenje, nisu bili u stanju da prikriju cijeli spektar bojazni Unije i njenih članica od proširenja. Govori li Bosna jednim, ili sa sto glasova, u takvoj konstelaciji odnosa nije bitno.

Fizička manifestacija ovog pristupa je Pelješki most. (Foto: Ponor / Wikimedia)

Normativna nemoć

Činjenici da mnogo pričamo gluposti dok pričamo o Uniji doprinosi i zanemarivanje ekonomskog, a naglašavanje normativnog karaktera naših odnosa sa njom. I oni koji joj se protive i oni koji je oduševljeno prihvaćaju, u Uniji vide donosioca normi. Za neke, ove norme su tu da stvore uređeno društvo koje će nam pomoći da živimo kao sav normalan svijet, a za druge su tu da razore tradicionalni segment naših društava. Dakle, i jedni i drugi ne odriču Uniji karakter normativnog aktera.

Ali, kako bi ta normativna snaga izgledala da je, umjesto Sjedinjenih Država, Unija odlučila da riješi krizu energetske ovisnosti Bosne o Rusiji? Pa tražila da se, prije podrške projektu, uskladi neki podzakonski akt VSTV-a sa pravnim mišljenjem neimenovanog eksperta kojeg je Komisija unajmila da usporedi taj akt s nekim standardima koji nigdje na svijetu ne postoje. Pa onda veto jednih, ili drugih, ili trećih. Pa ne znaš da li je taj veto iz obijesti, ili da se dodvore Sjedinjenim Državama, ili nekome u Uniji. Onda, nakon što se tu izgube tri godine, idu analize održivosti. Pa pobuna NGO-a, istih onih koje finansira Unija. Pa protesti, pa javna saslušanja u Evropskom parlamentu. Neizvjesnost.

A zašto bi bilo tako? Pa zato što Unija može da živi s Bosnom koja je energetski ovisna o Rusiji. Može da živi s Bosnom koju će Hrvatska ucjenjivati kreiranjem izborne jedinice koja će garantovati vladavinu HDZ-a. Sumnjate? Pitajte Makedonce o ucjenama koje Bugarska vrši na njihovom putu. Unutrašnji francusko–njemački decenijski clusterfuck oko toga treba li reformisati ili proširivati Uniju da ne pominjemo.

Članovi Predsjedništva s predsjednicom Evropske komisije Ursulom von der Leyen. (Foto: FENA)

Ekonomsko–politički cinizam

Zato je sve teže izbjeći cinizam u odnosu prema evropskom projektu. Ko se danas sjeća onog sjaja u očima s kojima nam je Predrag Kojović govorio o Planu rasta, o milijardi eura koja će, kroz projekte koje je EU unaprijed odobrila (doslovan prijevod izraza pre-approved, jednako besmislenog kako u engleskom izvorniku, tako i u prijevodu na nas jezik) da preobraze društveni i ekonomski krajolik naše zemlje?

Ali, centralna priča domaće politike u posljednjih par godina, nažalost, nije priča o Planu rasta i kandidaturi za članicu Unije, već priča o političkoj karijeri Milorada Dodika. U ovoj priči, Unija je, što zahvaljujući vlastitoj pasivnosti, što ambicijama Sjedinjenih Država, nebitan igrač. Dodajmo tome i činjenicu da su entitetske vlade – samo u posljednjih godinu dana – uspjele da se zaduže za tri puta veći iznos novca od onog predviđenim Planom rasta. Poređenje sa susjednom Srbijom je instruktivno. Ključno političko pitanje tamo u posljednje dvije godine nije Plan rasta, već da li će se okončati karijera Aleksandra Vučića. Ali, građani Srbije, ili bar onaj dio koji protiv Vučića vodi političku borbu, ne može biti siguran u savezništvo sa Unijom na tom putu, već svoje poglede upire ka Moskvi i Vašingtonu. No, i u takvoj situaciji Srbija je uspjela da se u posljednjih godinu dana zaduži za gotovo cijeli iznos koji bi joj, u skladu sa Planom rasta, trebao pripasti. Analitičare koji su upozoravali da je iznos predviđen Planom rasta nedovoljan za korjenite reforme na Balkanu, Unija je ignorisala.

Za razliku od zemalja koje su se Uniji pridružile u prvoj dekadi ovog stoljeća, naša zemlja, kao i pet drugih balkanskih zemalja, nema gotovo nikakav ekonomski leverage. Ugovorima o slobodnoj trgovina i pristupom stranim investicijama, ove zemlje su u potpunosti otvorile svoju ekonomiju prema evropskim investicijama. Iako je nivo subvencija u zemljama regiona smiješan i nedovoljan da izazove poremećaju na unutrašnjem tržištu Unije, nadzor Unije nad nivoom državne pomoći ne zaostaje za onim u vladavini prava. Za razliku od toga, zemlje koje su se Uniji pridružile ranije, imale su određenu dvosmjernost procesa, osjećaj da nešto i daju i dobijaju. U slučaju BiH, to ne postoji.

Naša je zemlja ne samo ekonomiju već i školski sistem potpuno usmjerila ka Uniji: primjer odliva naših medicinskih kadrova ka njemačkom tržištu rada izučava se kao primjer kako ne treba raditi. Dakle, iako se u javnom diskursu često čuje kako odliv radne snage doprinosi ekonomskoj održivosti Bosne, ova priča ima i drugu stranu, onu o Unijinoj apsolutnoj nezainteresovanosti za ekonomski napredak Balkana, a velikoj zainteresovanosti za ovisnost o njima. Primjer naših nesrećnih vozača teretnjaka o tome svjedoči dodatno.

Molim vas, želim da izađem iz ovoga

Zato, umjesto frazetina i laži treba otvoreno reći da proces proširenja ovako kako sada postoji ne funkcioniše i proizvodi gomilu štetnih posljedica koje mi, uglavnom, ne možemo otkloniti. I šta onda u takvoj situaciji raditi, kad ta i takva Unija, koja je u tom procesu kojeg smo dio sve sama dizajnirala, upozori na neusklađenost projekta izgradnje Južne Interkonekcije (JI) sa evropskim pravnim obavezama? Pa ništa.

Na portalu !Odgovor i Kenan Efendić i Jasmin Mujanović upozoravali su na koruptivne opasnosti koje donosi ugovor o izgradnji JI na način kako ga je zaključila Vlada Federacije. Nemoguće je ne složiti se sa njima, ali u ime i za račun interesa Bosne. A ne zato što je neki briselski birokrat odjednom vidio priliku da se, nakon decenija šutnje i nečinjenja, suprotstavi Sjedinjenim Državama na Balkanu. Ono što će sigurno urazumiti briselskog birokratu bit će trenutak kada ćemo i druga sredstva i investitore moći pronaći iz drugih ekonomskih izvora.