Piše: Andej Nikolaidis (CdM)

Kad sam prvi put čuo za vokalnog solistu po imenu Baja Mali Knindža, mislio sam da je u pitanju još jedna samoparodijska kafanska pjevačica, kopija Mice Trofrtaljke. Za mlađe čitateljice i čitaoce, Mica je autorica podzemnih hitova „I labavi ume da zabavi“, „Hoće deda malo meda“ te „Uteraj mi kola u garažu“.

Pogrešno sam mislio jer sam ime čuo pogrešno, kao Baja Mala Mindža.

Moja je greška u sebi sadržavala i zrno istine. Jer sa istom hiperseljačkom lascivnošću sa kojom je Mica pjevala o seksu, Baja je pjevao o ratnim zločinima. Mica je šampionka papanskog erosa – Baja apsolutni šampion istog takvog thanatosa.

Baja je pjevač resantimana. A resantiman je ogorčenost, osjećaj nepravde koji izaziva konstantnu želju za osvetom. Resantiman je, znamo od Ničea, ideologija robova. Baja je pjesnik robova. Baja je pjesnik ljudi koji su na traktorima pobjegli iz rodnog kraja, nikada se do kraja nisu uklopili u „maticu“, onih koji prodaju plastiku na pijaci i iz inata pjevaju poluživotinjske napjeve što veličaju ideologiju zbog koje su onomad izgubili sve. Baja je Thompson onih koje je zgazila Thompsonova vojska.

Zato je Baja od Vraneša i ekipe odabran za koncert u Pljevljima: jer je to njihova ideja osvete za nezavisnost Crne Gore. Ta je osveta retardirana, infantilna, nemoćna, bijedna, podkulturna i podpolitička. Ona je od iste vrste, zapravo sami nastavak Kovačevićevog ispruženog srednjeg prsta dok svira crnogorska himna. To su poslovi jadova. Taj srednji prst po pravilu završi u dupetu onoga ko ga je pružio.

Protiv sam zabrane Bajnog koncerta zato što sam protiv hipokrizije. Kako to da Baja narušava multietnički sklad te javni red i mir, a ne narušava ga činjenica da su u Plevljima i u državi na vlasti ljudi koji traže Bajin koncert, ljudi koji Baju vide kao o noga koji najvjernije izražava njihovu etiku i politiku?

Ako je nova budvanska vlast mogla slaviti pjevajući Baju, zašto mandićevci u Pljevljima uz Baju ne bi mogli maštati o svom višestruko propalom političkom projektu? Zašto bi u Budvi krkanski seljakluk mogao proći, a u Pljevljima ne?

Baja je pjevač propale, raspale kanavace od ideologije, koju je svako vojno porazio, koja danas leži kraj puta ko, što bi rekao Bora Đorđević, „popišan cvet“ i koju se danas ne usuđuju priznati čak ni njeni najvažniji akteri.

Baja je opjevao Dritana. Da sam ja Dritan, sad kad je zabranjen, Baju bih zvao da dođe da pjeva kod mene na Adi. Napravio bih dobar ručak i zvao kumove Karađorđeviće, da nam pjeva Baja – jer nema živa insana koji bolje od njega artikuliše njihov zajednički svjetonazor.

Pogledajte to.

U ovom kratkom snimku je sve što trebate znati o Baji, pjevaču prigradskih artiljerijskih salvi od klipača piva i jeftinih sintisajzera, kralju ceradom pokrivenih mješalica, nemalterisanih kuća i balkona bez ograde sa kojih u svakom trenutku mogu pasti starci, žene i nejač.

Baja se, kao ni narkomanija, ne liječi zabranama.

Kao što su tokom epidemije HIV-a liberalne evropske zemlje narkomanima dijelile besplatne špriceve i igle, ja bih na Bajinim koncertima besplatno dijelio pečenu prasad i bidone rakije.

U drugom čovjeku je lako vidjeti neprijatelja. Lako je osjetiti mržnju zbog toga što neko uživa u Baji. Ali ne: nemoćni, metaprimitivni jed i prkos Bajinih slušatelja zapravo je vapaj za pomoć.