“Priča o ilegalnom puštanju u rad graničnog prelaza otkriva političku arhitekturu današnje Bosne i Hercegovine. U toj arhitekturi SNSD raspolaže mehanizmima ucjene, HDZ mehanizmima veta, Evropska unija mehanizmima legitimizacije ovog dvoga. Očigledno da danas u očima međunarodne zajednice, a naročito pomenute EU, ne postoji ozbiljan politički subjekt na vlasti koji zastupa bošnjačke interese.“

Tri dječaka sjede pred konzolom i igraju videoigricu. Dvojica se smiju, skaču, viču i upravljaju likovima na ekranu. Treći sjedi sa strane, drži džojstik u rukama, češka se po glavi i gleda tupo u ekran. Samo što njegov džojstik nije priključen.

Piše: Dragan Bursać

Tragikomična slika

Mema koju je ovih dana podijelio kolega Kenan Efendić djeluje kao šala. A zapravo je najpreciznija politička analiza bošnjačke politike u Bosni i Hercegovini u jednoj slici. Jer upravo tako danas izgleda ta bošnjačka politika. Trojka prisustvuje sastancima sa Dodikovim i Čovićevim jastrebovima, sjedi za stolom sa predstavnicima međunarodne zajednice, daje izjave i učestvuje u svim ceremonijama vlasti, ali bez stvarnog uticaja na procese koji određuju sudbinu države.

Najnoviji primjer stigao je iz Bosanske Gradiške.

Nakon što Upravni odbor Uprave za indirektno oporezivanje nije postigao konsenzus o otvaranju novog graničnog prelaza, nakon što je predstavnik Federacije Zijad Krnjić glasao protiv zbog neriješenog pitanja raspodjele PDV-a i dugovanja Republike Srpske, SNSD i HDZ odlučili su da urade ono što rade već godinama- da političku volju pretvore u gotovu stvar, bez obzira na institucije i procedure.

Kud puklo da puklo, a preko Bošnjaka će

Srđan Amidžić poručio je tako da će prelaz biti otvoren „kud puklo da puklo“, a zamjenik ministra sigurnosti Ivica Bošnjak potom je jednostrano donio odluku o privremenom otvaranju prelaza.

I gle čuda, prelaz je otvoren gotovo momentalno.

Još zanimljivija od same odluke bila je reakcija Delegacije Evropske unije. Umjesto pitanja kako je moguće zaobići proceduru, ignorisati izostanak konsenzusa i politički dogovor dvije stranke pretvoriti u državnu odluku, iz Brisela je stigla pohvala za „brzu reakciju“, efikasnost i “rasterećenje saobraćaja“.

Kao da nije riječ o zemlji u kojoj se tri decenije sistematski urušavaju institucije. Kao da nije riječ o državi u kojoj svaki presedan postaje model za novo naredno zaobilaženje zakona. Kao da Bosna i Hercegovina nije politički prostor u kojem se pravila poštuju samo onda kada odgovaraju najjačim etnonacionalnim centrima moći.što bi se reklo, vidjela EU da Dodik i Čović skaču po BiH, pa i ona digla nogu.

A upravo tu počinje mnogo ozbiljnija priča od jednog mosta i jednog graničnog prelaza.

Bosanska Gradiška i spor oko graničnog prelaza pokazao je ono što se godinama prikriva diplomatskim frazama o partnerstvu, reformama i evropskom putu. Pokazao je da danas u očima međunarodne zajednice, a naročito Evropske unije, ne postoji ozbiljan politički subjekt koji zastupa bošnjačke interese.

Odgovor zvuči brutalno, ali ga je teško osporiti.

Formalno postoje stranke koje dobijaju većinski bošnjačke glasove. Formalno postoje ministri, koalicioni partneri i predstavnici vlasti. U političkoj realnosti pak koja se svakodnevno potvrđuje na terenu njihov uticaj sve više podsjeća na džojstik iz Efendićeve meme-prisutan je u kadru, na fotografiji, ali nije povezan sa sistemom.

Kada HDZ nešto zahtijeva, otvara se prostor za dogovor. Kada SNSD blokira institucije, svi traže kompromis. Kada HDZ i SNSD zajednički odluče šta žele, vrlo brzo se pronađe egzekutivno rješenje. Kada bošnjačke stranke iznesu stav, najčešće slijedi ignorisanje ili paternalističko objašnjenje da “još nije vrijeme“, da treba “biti pragmatičan“ ili da se mora pokazati “politička zrelost“.

Lipši mago do briselske trave ili šta to fali Bošnjacima

Godinama se tvrdilo da je problem u SDA. Onda je SDA organizovano uklonjena iz vlasti. Godinama se obećavalo da će Trojka otvoriti eru evropskih standarda, racionalnosti i funkcionalne države. Trojka je došla i desilo se ništa, veliko NIŠTA. Godinama se govorilo da će međunarodna zajednica konačno stati iza institucija Bosne i Hercegovine. Na kraju je stala iza političkih aranžmana HDZ-a i SNSD-a.

Rezultat je vidljiv iz svakog ozbiljnijeg političkog procesa. Milorad Dodik ostao je nezaobilazan faktor. Dragan Čović postao je nezaobilazan faktor. Bošnjačka politika pretvorena je u dekor koji popunjava kadar kako bi se održala iluzija ravnoteže i partnerstva.

Ovdje dolazimo do najopasnijeg dijela priče.

Bošnjaci danas praktično nemaju državotvornu i suverenističku političku snagu na vlasti koja je spremna sukobiti se sa hrvatskim ili srpskim centrima moći kada je ugrožen interes države Bosne i Hercegovine. To nije pitanje ideologije, lijevog ili desnog centra, socijaldemokratije ili konzervativizma. To je pitanje elementarnog političkog refleksa da se zaštiti država čije institucije predstavljate.

U slučaju Bosanske Gradiške taj refleks pokazao je samo jedan čovjek, Zijad Krnjić, insistirajući da se pitanje raspodjele novca između entiteta ne može jednostavno gurnuti pod tepih. I tu se njegova politička podrška uglavnom završila.

Nasuprot tome stajao je unaprijed pripremljen mehanizam HDZ-a i SNSD-a. Odluka je bila spremna, politička podrška osigurana, a evropsko “razumijevanje“ gotovo trenutno.

Trojka se već dugo ponaša kao politička filijala međunarodnih očekivanja. Kao struktura kojoj je važnije da bude prihvaćena u diplomatskim salonima nego da demonstrira političku snagu pred vlastitim biračima. Takav model može proizvesti eventualno pristojna saopštenja, korektne konferencije i uredne prezentacije reformi. Problem nastaje onda kada država traži odlučnost, politički sukob i spremnost da se kaže „ne“ moćnijim partnerima.

A Bosna i Hercegovina se danas upravo na tim tačkama brani - na raspodjeli javnog novca, na nadležnostima, na procedurama, na institucijama, na državnoj imovini i na svakom pokušaju da se politička volja pojedinih stranaka predstavi kao viši interes države.

Zbog toga je priča o graničnom prelazu mnogo veća od tek još jednog prelaza. Ona otkriva političku arhitekturu savremene Bosne i Hercegovine. U toj arhitekturi SNSD raspolaže mehanizmima ucjene, HDZ mehanizmima veta, Evropska unija mehanizmima legitimizacije ovog dvoga, dok bošnjačka politika uglavnom dobija ulogu nijemog posmatrača i igrača sa isključenim džojstikom.

Pitanje zato više nije šta se dogodilo u Bosanskoj Gradiški. Pitanje glasi ko je pristao da najveći narod u zemlji ostane bez stvarnog političkog predstavljanja.

Posljedice

Jer nijedna država ne može dugoročno funkcionisati ukoliko jedan od njenih ključnih političkih subjekata nema mogućnost da utiče na procese koji određuju njen razvoj. Bosna i Hercegovina danas opasno klizi upravo prema takvom modelu. Bošnjaci se pozivaju za pregovarački sto, učestvuju na sastancima i pojavljuju na zajedničkim fotografijama, ali se ključne odluke sve češće donose mimo njihove političke volje.

Zato ovo nije priča o granici, saobraćaju, kamionima i graničnim rampama. Bosanska Gradiška je upozorenje da se Bosna i Hercegovina pretvara u sistem u kojem dva politička centra upravljaju igrom, dok treći služi kao dokaz da je igra navodno zajednička i legitimna.

A kada najveći narod u državi postane statist u procesu donošenja odluka koje se tiču i njega, tada više nije ugrožena samo jedna politika. Tada je ugrožena sama ideja Bosne i Hercegovine kao zajedničke i ravnopravne države svih njenih građana i naroda.