Bosna i Hercegovina možda nikada nije bila formalno podijeljena, ali je mnogo puta testirano koliko se daleko može ići u njenom rastakanju. Ono što se danas događa u Bosanskoj Gradišci nije obični administrativni spor, niti tehničko pitanje graničnog prelaza. To je politička demonstracija sile. Pokazna vježba. I poruka.

Piše: Akademik prof. dr. Adamir Jerković / Bosnjaci.net

Bez odluke Vijeća ministara BiH, udruženim djelovanjem kadrova SNSD-a i HDZ-a, otvoren je novi granični prijelaz u Bosanskoj Gradiški. Sve je počelo gotovo filmski – padom ograde i oštećenjem pješačke staze na starom mostu. Zanimljivo, niko nije stradao. Nijedno vozilo nije oštećeno, nijedan prolaznik nije povrijeđen. Kao da je neko pažljivo birao trenutak i okolnosti.

U zemlji u kojoj se politika često vodi iza kulisa, sumnja prirodno postaje sastavni dio političkog instinkta. A onda je uslijedila munjevita reakcija. HDZ-ov zamjenik ministra sigurnosti Ivica Bošnjak donosi rješenje o preusmjeravanju saobraćaja, SNSD-ov Srđan Amidžić poručuje da će prijelaz otvoriti „pa kud puklo da puklo“, dok u isto vrijeme direktor Granične policije Mirko Kuprešaković prebacuje službenike na novu lokaciju. UIO čini isto sa carinicima. Evropska unija pozdravlja “brzu reakciju”. Dakle, kada treba zaobići institucije Bosne i Hercegovine, onda sistem funkcioniše nevjerovatno brzo.

Problem nije samo u Bosanskoj Gradišci. Problem je u principu. Ako se državne odluke mogu donositi mimo institucija, ako se legalitet zamjenjuje političkom silom, onda država više nije država nego prostor privremenih interesa jačih političkih grupa.

Bosna i Hercegovina puštena niz vodu

Godinama se bošnjačkoj javnosti prodavala iluzija da će međunarodna zajednica zaštititi Bosnu i Hercegovinu. Da navodno postoje “garancije”. Da će NATO vrata ostati otvorena. Da će Evropska unija nagraditi reformski put. Danas vidimo koliko su te priče bile naivne.

Evropska unija godinama je insistirala na “dogovoru domaćih aktera”, iako je svako dobronamjeran znao da dogovora nema niti ga može biti dok jedna strana otvoreno radi na slabljenju države. Umjesto odlučne politike, dobijali smo birokratsku maglu i beskrajne fraze o kompromisu. Rezultat je država iscrpljena blokadama i međunarodnim eksperimentima. Nestabilna BiH danas nikome nije prioritet. A najmanje NATO savezu. Nijedna ozbiljna vojna organizacija ne želi u svoje redove zemlju kojoj se svakodnevno osporavaju institucije, granice i nadležnosti. I zato je opasno kada domaći političari javnosti prodaju bajke o “ispunjenim uslovima”. Narodu treba govoriti istinu. A istina je da su se geopolitičke okolnosti promijenile i da su SNSD i HDZ upravo u tim promjenama osjetili prostor za agresivnije poteze.

Kobna greška iz decembra 2022.

Danas se jasno vidi politička cijena odluke donesene 22. decembra 2022, kada je Denis Bećirović zajedno sa Željkom Cvijanović preglasao Željka Komšića i mandat za sastav Vijeća ministara BiH dao Borjani Krišto. To nije bila proceduralna odluka. To je bio strateški lom. Jer, upravo je ta vlast kasnije imenovala kadrove koji danas kontrolišu ključne poluge sistema: Graničnu policiju, UIO, sigurnosni aparat i finansijske tokove. Danas gledamo posljedice. Ivica Bošnjak samoinicijativno otvara prijelaz. Kuprešaković raspoređuje graničare. Amidžić prijeti i provocira. Zoran Tegeltija prebacuje carinike.

A bošnjački politički vrh piše pisma, izražava zabrinutost i održava konferencije za medije. Politika nije pitanje lijepog dojma niti diplomatskih fotografija. Država se ne čuva dobrim namjerama nego odnosom snaga, institucijama i kadrovima. U politici je često važnije ko sjedi u jednoj kancelariji nego deset patriotskih govora. Najveća tragedija bošnjačke politike jeste uvjerenje da će neko drugi završiti posao umjesto nje.

Amidžićeva retorika i politička degeneracija

Kada Srđan Amidžić govori o “običnim muslimanima”, onda to nije gaf pojedinca. To je simptom jedne političke kulture. Čak je i SDP, koji rijetko koristi teške kvalifikacije, njegov nastup opisao kao rasizam i fašizaciju javnog prostora. Takve izjave nisu slučajne. One služe dehumanizaciji političkog protivnika i normalizaciji diskriminatornog jezika. To je stara matrica balkanskih nacionalizama – prvo se protivnik ismijava, zatim delegitimira, a onda proglašava prijetnjom.

Istovremeno, isti taj Amidžić godinama blokira ozbiljnije jačanje Oružanih snaga BiH, relativizira potrebu modernizacije i pokušava javnosti prodati tezu da Bosna i Hercegovina nema potrebe za ozbiljnim sigurnosnim kapacitetima. Kao da BiH živi u političkom ambijentu Japana ili Njemačke, a ne u regionu koji i dalje proizvodi nestabilnost. Srpski politički koncept odavno djeluje u okviru ideje “srpskog sveta”, odnosno kontinuiteta Memoranduma SANU. Tu nema improvizacije. Tu postoji cilj. Problem je što bh. politika često nema ni strategiju ni osjećaj za dugoročne procese.

Bošnjaci između komfora i opstanka

Najveći problem Bosne i Hercegovine više nije samo agresivna politika SNSD-a i HDZ-a. Najveći problem je bošnjačka politička uspavanost. Previše ljudi i dalje vjeruje da će neko iz OHR-a, Bruxellesa ili Washingtona riješiti bh. probleme. Neće. Međunarodna zajednica prvenstveno štiti svoje interese. A kada procijeni da je lakše praviti “stabilnost” preko etničkih centara moći nego preko funkcionalne države, onda će izabrati upravo to. Zato je krajnje vrijeme za političko otrježnjenje.

Bosna i Hercegovina se može sačuvati samo ako postoji jasan i nepokolebljiv politički odgovor na politike razgradnje države. Ne poziv na rat, nego poziv na ozbiljnost. Na institucionalnu disciplinu. Na političku čvrstinu. Na razumijevanje da država nije apstrakcija nego sistem koji se svakodnevno brani. Jer, oni koji danas govore da je Bosanska Gradiška “privremeno rješenje” trebali bi znati da na Balkanu ništa nije trajnije od privremenog.

A historija nas uči da države najčešće ne nestaju odjednom. One se prvo navikavaju na poniženja.