Na mostu Mehmed-paše Sokolovića, u nekadašnjoj Pionirskoj ulici i naselju Bikavac danas je obilježena 34. godišnjica zločina nad višegradskim Bošnjacima.

Program na mjestima najmasovnijih stradanja Višegrađana zajednički su organizovali Muftijstvo goraždansko i MIZ Višegrad, u saradnji s Udruženjem porodica nestalih lica "Višegrad 92." i Institutom za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Muftija goraždanski Remzija-ef. Pitić je, osvrnuvši se na historijske činjenice, poručio da devedesete godine nisu jedini period u kojem su na ovom području počinjeni zločini.

- Ovdje je zulum nad nevinim ljudima postao neka vrsta tradicije naših susjednih politika. Ono što je razlika između devedesetih i onoga prije toga jeste što smo se mi devedesetih borili.

Bili smo politički organizirani, imali smo državne institucije, Armiju i MUP Republike Bosne i Hercegovine i sve druge institucije koje su trebale da rade svoj posao.

A kao posljedica toga - došlo je do toga da su neki ljudi ipak odgovarali za ono što su radili - kazao je muftija Pitić.

Glavni imam Medžlisa Višegrad Hasan-ef. Skorupan podsjetio je na to da su, zbog blizine granice, na ovo područje došli prvi tenkovi, prve paravojne formacije i prvi dobrovoljci.

Zauzeli su grad, a bošnjačko stanivništvo koje je tada činilo više od 65 posto ukupnog broja stanovnika zatvarano je u logore.

- Nažalost, ovaj most, koji kao vakuf predstavlja trajno dobro i simbolizuje povezivanje između ljudi, u to vrijeme je bio stratište našega naroda.

Najveća kulminacija svih tih ratnih dešavanja bila je paljevina dvije kuće na Bikavcu i u Pionirskoj ulici, gdje je ubijeno više od 144 Bošnjaka, najviše žena i djece - ispričao je Skorupan.

Tokom memorijalnog programa napomenuto je da ovdje nisu ubijani vojnici, jer sve šehidske ploče i spomenici svjedoče da su žrtve bili civili, često žene, djeca i stariji.

Bilala Mamiševića su informacije o zločinima nad njegovim najbližim zatekle izvan domovine. U razgovoru za Media centar Islamske zajednice prisjetio se nekih detalja.

- Nakon 1992. godine, svaki maj u mom životu bude poseban. Dušmani su 21. maja ubili mog babu, a 27. maja majku. Mene je maj '92. zatekao na univerzitetu u Alžiru. Teške su to uspomene i sjećanja.

Prestale su telefonske komunikacije i mogle su se čuti raznorazne informacije. Tek nakon neka tri mjeseca, kada su moji mlađi brat i sestra, hvala Bogu, iznijeli žive glave, došli do Makedonije i javili se, tad sam bio u prilici spoznati pravu istinu i činjenice.

Tek tad sam saznao kroz šta su prošli moji roditelji, moja porodica i moj narod - rekao je Memišević.

Direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu Muamer Džananović je napomenuo da je bošnjačko stanovništvo ubijano u skladu s velikosrpskom, velikodržavnom ideologijom i željom da se, u skladu sa strateškim ciljevima koje je objavio Radovan Karadžić 1992., srpsko stanovništvo na genocidnoj osnovi razdvoji od bošnjačkog i hrvatskog.

- Zločini koji su počinjeni ovdje su među najsvirepijim počinjenim tokom agresije na bilo kojem prostoru Bosne i Hercegovine. Radilo se o masovnim spaljivanjima i mučenjima civila.

Nažalost, danas su ovdje u Višegradu i bosanskom Podrinju, htio to neko priznati ili ne, velikodržavni ciljevi u dobroj mjeri realizirani. Činjenica je, također, da je velikodržavna ideologija i danas prisutna te ima značajan broj sljedbenika.

Ono što želim da naglasim je da ta ideologija i narativ ne donose ništa dobro ljudima u Višegradu, bosanskom Podrinju i Bosni i Hercegovini, bez obzira da li oni bili Srbi ili Bošnjaci - poručio je Džananović.

U znak sjećanja na 3.000 žrtava sa višegradske ćuprije u Drinu je spušteno 3.000 ruža, dok je na mezarju Stražište proučena dova.