Zvaničnim potpisivanjem memoranduma o razumijevanju između SAD-a i Irana o obustavi neprijateljstava na svim frontovima, koje je održano u srijedu u Francuskoj, sve oči su uprte u to da li će ovaj sporazum opstati.

Sporazum se ne bavi svim fundamentalnim otvorenim pitanjima, već stvara okvir za buduće pregovore o iranskom nuklearnom programu, koji bi još uvijek mogli izbaciti iz kolosijeka ovaj diplomatski proces.

Nadalje, ostaje otvoreno pitanje da li sporazum može izdržati izraelske napore da torpedira izglede za mir nastavkom svog agresorskog rata u Libanu.

Uprkos ovim izazovima, potpisivanje predstavlja veliki korak u pravom smjeru ka postizanju dogovora putem pregovora kako bi se okončala najznačajnija globalna kriza 21. vijeka.

Iza medijskih naslova, ovosedmični sporazum rezultat je višemjesečnih strpljivih i kumulativnih diplomatskih napora više država i organizacija.

Pakistan preuzima velike zasluge za svoje dosljedno i jasno vodstvo u višestranom posredovanju, održavajući proces koji uključuje dvije nepredvidive i moćne strane u sukobu, a suočen s ogromnim pritiskom globalne javnosti. Također je okupio diplomatski front koji uključuje Tursku, Saudijsku Arabiju i Egipat.

Značajno je da se Pakistan, čini se, poveo primjerom Katara, koristeći svoj jedinstven skup odnosa i komunikacijskih kanala kako bi djelovao kao efikasan posrednik.

Pragmatičan pristup

Zajedno s Pakistanom, Katar je odigrao ključnu ulogu u posredovanju u sporazumu između Irana i SAD-a. Tokom protekle sedmice, katarske delegacije su sletjele u Teheran dva puta radi razgovora s iranskim zvaničnicima – uključujući 17 sati intenzivnih pregovora tokom cijele nedjelje, što je kulminiralo sporazumom.

Dalji razgovori planirani su u Dohi tokom ove sedmice. Iako je profil Katara kao posrednika u globalnim sukobima dramatično porastao posljednjih godina, pri čemu je ova zaljevska nacija pokazala vještinu u korištenju svog strateškog dometa i pragmatičnog pristupa uspostavljanju mira, njeno učešće u ovom najnovijem sporazumu moglo bi predstavljati iznenađenje za pojedine posmatrače.

U periodu koji je prethodio ratu, Oman i Katar su zajednički posredovali u nizu pregovora između američkih i iranskih delegacija. Oman je služio kao fasilitator, dok je Katar igrao ulogu posrednika koji je prenosio poruke između dviju strana.

Britanski savjetnik za nacionalnu sigurnost Jonathan Powell ocijenio je da je sporazum u toj fazi bio nadohvat ruke. Međutim, ovi napori su doživjeli dramatičan slom kada su SAD i Izrael pokrenuli napade na Iran 28. februara.

Izbijanje neprijateljstava dovelo je do toga da su zaljevske države uvučene na prve linije rata koji su SAD i Izrael sami izabrali. Katar je pretrpio posebno štetan udarac kada je Iran gađao energetska postrojenja, čime je uništeno 17 posto kapaciteta ove zemlje za izvoz ukapljenog prirodnog gasa u trajanju do pet godina.

Pod svakodnevnim iranskim napadima, infrastruktura za posredovanje koju su Katar i Oman strpljivo gradili tokom nekoliko godina našla se na direktnoj meti. Pojedini posmatrači doveli su u pitanje valjanost i racionalnost njihovog diplomatskog stava, s obzirom na ozbiljnu prijetnju koju je širenje sveopšteg regionalnog rata predstavljalo za zaljevske zemlje.

Racionalan izbor

Ovaj kontekst čini sve iznenađujućom sve istaknutiju ulogu Katara u pregovorima između SAD-a i Irana. Katar se 24. marta zvanično distancirao od tekućih napora za posredovanje, naglašavajući umjesto toga zaštitu zemlje suočene s iranskim napadima.

Kako je primirje potpisano 8. aprila počelo popuštati posljednjih sedmica, Katar se vratio posredovanju u razgovorima između SAD-a i Irana, a iranska delegacija posjetila je Dohu krajem maja. Katar je tako nastavio svoju dugogodišnju ulogu provođenja šatl-diplomatije (diplomatije posredovanja), dok je Pakistan vodio cjelokupno olakšavanje pregovaračkog procesa.

To što se Katar uopšte vratio za pregovarački sto, nakon što je bio bombardovan zbog svojih napora i nakon što se javno povukao samo nekoliko sedmica ranije, govori o nečemu što njegovi kritičari dosljedno pogrešno tumače.

Katarsko posredovanje se oduprlo pritiscima onih koji su željeli da ova zemlja prekine odnose s Iranom i okrene se vojnim opcijama. Ipak, nakon više od mjesec dana borbi, SAD i Izrael nisu uspjeli nanijeti nikakvu odlučujuću štetu iranskoj državi. Potpuno je nerealno očekivati da bi dalje gomilanje vojnih snaga od strane malih zaljevskih država moglo promijeniti odnos snaga na bojnom polju.

Naprotiv, posredovanje i diplomatija su dosljedno bili najjači aduti kojima je Katar raspolagao. Trošak diplomatskog djelovanja je zanemariv u poređenju s ogromnim izdacima i ljudskim žrtvama koje donosi rat.

Neki su željeli da Katar ode i korak dalje: da prekine svoj kanal komunikacije s Teheranom i zatraži međunarodnu akciju kako bi se zaštitila nepovredivost posredovanja. Međutim, posrednik koji se javno svrsta protiv jedne strane prestaje biti posrednik. Da je Katar prekinuo svoje veze s Iranom, odrekao bi se upravo onog kapitala – otvorene komunikacije s obje strane – koji mu je omogućio da nekoliko sedmica kasnije postigne sporazum.

Za malu državu, diplomatija nije strategija bespomoćnih; to je racionalan izbor aktera koji tačno zna šta može, a šta ne može promijeniti.

(Middle East Eye)