Piše: Hrvoje Klasić / 24sata.hr

Dana 20. lipnja 1972. skupina od 19 pripadnika ekstremističke organizacije Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB) ilegalno je prešla austrijsko-jugoslavensku granicu u neposrednoj blizini Dravograda. HRB je osnovan 1961. u Australiji s ciljem rušenja Jugoslavije i ponovne uspostave NDH. Za postizanje tog cilja nisu se birala sredstva, o čemu govore i aktivnosti provođene tijekom 1960-ih, poput pokušaja diverzije na dalekovodu i pruzi Zagreb - Rijeka (1967.), pripreme bombaških napada na avione, autobuse i vlakove s ciljem ometanja turističke sezone u Jugoslaviji (1968.), bombaškog napada na kino “22. oktobar” u Beogradu, u kojem je jedna osoba poginula a 85 ranjeno (1968.), mnogih pokušaja atentata na diplomatske predstavnike Jugoslavije u svijetu itd.

Kruna njihova djelovanja trebalo je biti spomenuto ubacivanje u Jugoslaviju u lipnju 1972. i poticanje “nezadovoljnog” hrvatskog stanovništva na ustanak protiv komunističkog režima. Međutim, došavši do Bosne i Hercegovine, smjestivši se na planini Raduši blizu Bugojna, oružani otpor nisu izazvali kod hrvatskog stanovništva, ali jesu kod pripadnika jugoslavenske vojske i policije. Nakon mjesec dana puškaranja avantura ubačenih ekstremista završila je tragično. Najveći dio pripadnika tzv. Bugojanske skupine ubijen je u sukobu s čuvarima ustavnog poretka, a ostali su zarobljeni i zatim osuđeni na smrt. Osim jednog (Ludviga Pavlovića), koji je kao mlađi punoljetnik pomilovan i osuđen za 20 godina zatvora. Naravno, o potpori stanovništva gerilcima nije bilo ni riječi. Posebno kod onih starijih, koji su mogli usporediti uvjete života u Pavelićevoj NDH i Titovoj Jugoslaviji.

HRB nije bio jedina organizacija hrvatskih političkih emigranata koja je pokušavala Jugoslaviju srušiti nasilnim putem. Pripadnici ustaškog pokreta koji su uspjeli pobjeći iz NDH u svibnju 1945. u sljedećim su godinama u Južnoj i Sjevernoj Americi, Australiji i Europi osnovali mnoge organizacije s istim ciljem. Više se nisu nazivali ustašama, ali nisu odustali od ustaških ideja. Na početku su pomagali one ustaše koji su nakon oslobođenja pokušavali nastaviti gerilsku borbu u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, ali su organizirali i ubacivanje svježih snaga iz inozemstva. Najpoznatija je bila “akcija Gvardijan” iz 1946., koju je predvodio Ljubo Miloš, svojedobno jedan od zapovjednika logora Jasenovac.

Jedna od (pro)ustaških organizacija bio je i Hrvatski narodni otpor (HNO), kojeg je u emigraciji osnovao zapovjednik logorskog sustava u NDH Maks Luburić. Članovi HNO-a bili su poznati po nizu aktivnosti usmjerenih protiv Jugoslavije, a jedna od najpoznatijih je atentat i ubojstvo jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj Vladimira Rolovića (1971.). Možda je još poznatija ona od 10. rujna 1976., kad je član HNO-a Zvonko Bušić sa suprugom Julienne te još trojicom hrvatskih emigranata oteo američki putnički zrakoplov s 92 putnika. Osim toga, u ormarić na željezničkoj postaji Grand Central u New Yorku postavili su bombu. Prilikom pokušaja deaktiviranja bomba je eksplodirala te usmrtila jednog i teško ozlijedila tri policijska časnika. Zbog počinjenih djela Zvonka i Julienne Bušić američki je sud osudio na doživotne kazne zatvora, a ostali sudionici na dugogodišnje kazne zatvora.

Kako bi atentate, otmice aviona, oružane obračune s regularnom vojskom i policijom, pokušaje trovanja vodovoda, podmetanja bombi u kina, na plaže ili u trafostanice nazvali Amerikanci, Britanci ili Francuzi da se sve navedeno događa na njihovu teritoriju, odnosno da je usmjereno protiv njihovih građana? Naravno, terorizmom. E pa u Hrvatskoj su ti teroristi proglašeni nacionalnim herojima, mučenicima i hrabrim hrvatskim revolucionarima, a ide se čak toliko daleko da se pripadnike Bugojanske skupine naziva “pretečom Hrvatske vojske” (u Domovinskom ratu). I ne, to ne misle neki opskurni ekstremisti koji se skrivaju iza lažnih profila na društvenim mrežama. To misle, i govore, predstavnici vlasti, pravnici, sveučilišni profesori, svećenici i ostali društveni uglednici. Ti dvostruki kriteriji kojima se “naši” zločini i zločinci neprestano toleriraju i opravdavaju višim ciljevima samo su dokaz da je nacionalizam, a ne humanizam, i dalje glavna pokretačka snaga hrvatskog društva i politike.