Takozvana Bugojanska skupina, 19 naoružanih muškaraca, ušla je 1972. godine u Jugoslaviju s namjerom da pokrene ustanak i sruši komunističku vlast. Skupinu na granici je dočekalo oko 30.000 vojnika Jugoslavenske narodne armije (JNA), a njihov pokušaj završio je tragično.

Skupinu je organizovalo Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB), tajna organizacija osnovana 1961. godine u Australiji. Jugoslavensku granicu prešli su na današnji datum 1972. godine, a neki su kasnije smatrali da je cijelu akciju zapravo podstakla Udba.

Prvi sukobi i gubici

Devetnaestorica dobro naoružanih i opremljenih gerilaca ušli su iz Austrije u Sloveniju 20. juna 1972. godine. Kod Dravograda zaustavili su kamion i prisilili vozača da ih preveze do sela Gračanice kod Bugojna, da bi ga potom pustili. Vozač je tek 24. juna stao na autoputu Zagreb–Beograd i ispričao šta se dogodilo. U međuvremenu su gerilci razoružali i grupu lovaca, koji su u Bugojnu potvrdili priču vozača, nakon čega je dignuta uzbuna, navodi portal Povijest.net.

Odmah je počela mobilizacija Narodne odbrane, ratne vojne policije i Teritorijalne odbrane. 26. juna došlo je do prvog sukoba u kojem su poginula četvorica gerilaca, a ubijena su i dva vojna policajca, dok su dva ranjena. Gerilci su tom prilikom izgubili većinu municije i opreme.

Sljedeći veći sukob desio se u noći između 27. i 28. juna kod sela Rumboke, kada je poginulo osam pripadnika partizanskog odreda i sedam ih je ranjeno, a ubijen je jedan gerilac. Tu su se gerilci podijelili u tri grupe i otad su se samo pokušavali spasiti skrivanjem i bjekstvom. Većina ih je u naredna dva mjeseca u raznim sukobima poginula, a četvorica su zarobljena.

Smrtne kazne i pomilovanje

Vojni sud u Sarajevu osudio je zarobljenu četvoricu na smrt. Kazna je izvršena nad trojicom, dok je najmlađi među njima, tada 19-godišnji Ludvig Pavlović, pomilovan na 20 godina zatvora. U istrazi vezanoj za ovu akciju uhapšeno je nekoliko desetina Hrvata pod optužbom da su pripremali teren za akciju, a nekolicina uhapšenih podlegla je torturi tokom istrage. Udba je likvidirala i nekolicinu hrvatskih emigranata zbog povezanosti sa Bugojanskom skupinom.

Prema srpskim izvorima koji se navode u tekstu, akcija protiv ove grupe pokazala je vrijednost koncepta opštenarodne odbrane, prema kojem je "čitav narod vojska" (Marković i dr., 1982: 157). Sa strane organa vlasti poginulo je 13 vojnika, a više od 20 ih je ranjeno. U akciji potjere učestvovalo je više hiljada pripadnika raznih vojnih, policijskih i rezervnih jedinica, uz podršku helikoptera. Predsjednik Josip Broz Tito odlikovao je 389 osoba koje su se istakle u akciji.

Imena pripadnika grupe

Tadašnja državna novinska agencija Tanjug prenijela je da je terorističku grupu, prema tadašnjoj terminologiji režima, sačinjavalo 19 osoba, među kojima: Adolf Andrić (zvani "Ado", "Đuro", "Lemnić"), Ambrozije Andrić ("Gnjavo", "Džo", "Domagoj"), Nikola Antunac, Petar Bakula ("Zrinski"), Filip Bešlić ("Zmaj"), Vidoš Buntić ("Rođko"), Vili Eršek ("Bili"), Ilija Glavaš ("Alija"), Đuro Horvat ("Đorđe", "Jasenko"), Viktor Kancijanić ("Joža"), Vejsil Keškić ("Veso", "Čafir", "Krajišnik"), Vinko Knez ("Bufalo", "Kastor"), Ilija Lovrić ("Pipun", "Ramac", "Vrane"), Ludvig Pavlović ("Lutko"), Stipe Ljubas ("Stiv"), Vlado Miletić ("Vidrak"), Ivan Prilić ("Bekijac", "Andrijica"), Pavao Vegar ("Skorcen") i Mirko Vlašić ("Vlas").

O Bugojanskoj skupini raspravljao je 1997. godine i Hrvatski sabor, na prijedlog zastupnika Ivana Gabelice, da se 19 boraca iz te akcije posmrtno odlikuju i izjednače sa dobrovoljcima Domovinskog rata. Prijedlog je odbijen, ali se ovi borci i dalje smatraju poratnim žrtvama Drugog svjetskog rata. U historiografskim krugovima u posljednje vrijeme postavlja se pitanje da li je Udba zapravo pripremala ovu akciju s ciljem da hrvatsku emigraciju prikaže kao ekstremističku i opasnu.

Pitanje novca iza akcije

List Nacional je prije nekoliko godina objavio pismo Ružice Andrić, supruge Ambroza Andrića, u kojem je tražila istragu u vrhu HRB-a. Prema njenim navodima, nakon propasti prethodne organizacije Feniks, novac se prikupljao po hrvatskim klubovima, navodno za udovice i djecu poginulih, ali mu se kasnije gubio trag. Andrić je 1996. godine pisala da je vodstvo HRB-a nakon Bugojna nastavilo prikupljati novac u Australiji i drugim zemljama s hrvatskim zajednicama, te da je hrvatska štampa kasnije objavila kako su se pojedinci materijalno okoristili na račun žrtava iz Bugojna.

Ružica Andrić je svjedočila i da je zbog srpskog porijekla bila izložena napadima, uključujući fizičko nasilje, da su njena djeca bila smještena u sirotište, te da su djeca pripadnika Bugojanske skupine bila proganjana. Pod sve većim pritiskom da svjedoči pred emigrantskom populacijom, neko vrijeme se selila u SAD, da bi se potom vratila u Australiju, gdje se nastavila borba oko "bugojanskog" nasljeđa, uz stalno prisutno pitanje novca u pozadini.

Dokumenti otkriveni 2009. godine

List Večernji list je 2009. godine došao u posjed ranije neobjavljenih dokumenata Udbe, uključujući zapisnike koje je lično potpisao tadašnji ministar unutrašnjih poslova SR BiH Franjo Herljević. Prema riječima don Ante Jelića, predsjednika Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva, pronađena dokumentacija i veliki broj svjedoka mogli bi pomoći u otkrivanju lokacije grobnice u kojoj su bačena tijela Đure Horvata, Vejsila Keškića i Mirka Vlašića, te u rasvjetljavanju sudbine preostalih pripadnika HRB-a o kojima je dosad bilo malo informacija — Vinka Kneza, Ivana Prlića, Nikole Antunca, Vilima Eršeka i Ilije Lovrića.

Najveće otkriće predstavlja policijski zapisnik iz kojeg proizlazi da je jedan od pripadnika grupe ostao u zatvoru sve do 1978. godine, kada je pogubljen, iako protiv njega očigledno nikada nije ni vođeno suđenje. Zahvaljujući jednom živom svjedoku, pronađeno je i mjesto njegove sahrane. Don Ante Jelić je naveo da su mnogi članovi porodica likvidiranih pripadnika grupe do tada već dali uzorke DNK radi identifikacije posmrtnih ostataka.

Od poginulih i zarobljenih pripadnika grupe, desetorica su izgubila živote na različitim mjestima u Bosni i Hercegovini tokom sukoba, dok je devetorica bilo zarobljeno. Đuri Horvatu, Vejsilu Keškiću, Mirku Vlašiću i Ludvigu Pavloviću suđeno je u Sarajevu — prva trojica osuđena su na smrt, dok je Ludvig Pavlović, najmlađi član grupe, osuđen na zatvorsku kaznu.

Detalji egzekucije

Dokumenti otkrivaju i tačan datum i vrijeme pogubljenja, koji decenijama nisu bili poznati javnosti. 17. marta 1973. godine, pet minuta iza ponoći, strijeljan je Đuro Horvat, zatim Vejsil Keškić, a u 3.05 sati i Mirko Vlašić. Strijeljanje je izvršeno u blizini nekadašnjeg policijskog skladišta u Rakovici, kod Sarajeva. Streljački vod činilo je osam pripadnika vojne policije i njihov komandant.

Policijsko-partijski dokument koji je predstavljen Večernjem listu sadrži i detaljnu analizu koju su sastavili tadašnji članovi Saveza komunista nakon završetka akcije "Raduša", kako ju je tadašnji režim nazivao. Sastanku su prisustvovali predstavnici vojske, policije i tadašnje teritorijalne odbrane, koji su učestvovali u potjeri za 19 pripadnika HRB-a, u kojoj je bilo angažovano više od 30.000 pripadnika vojske, policije i teritorijalne odbrane.

Dokument otkriva da je među jedinicama na terenu vladao veliki strah, do te mjere da su u nekoliko navrata pucali jedni na druge, što ukazuje na lošu organizaciju tadašnje vojske. Dok se ranije u javnosti isticalo da je akcija "Raduša" bila uspješna i da je poginulo svega nekoliko pripadnika bivše JNA — među kojima kapetan Miloš Popović, zamjenik komandanta specijalne vojne policije, i vojni policajac Branko Blečić — analiza pokazuje da je tokom akcije poginulo 13 osoba, na desetine je ranjeno, a dvije osobe su poginule u međusobnom okršaju s pripadnicima teritorijalne odbrane. Zbog svega navedenog, jugoslavenske vlasti bile su dodatno okrutne prema zarobljenicima.

Izvor: Express