U fudbalu postoji stara navika koja se ponavlja na velikim turnirima: trener u završnici produžetaka uvede igrača za kojeg vjeruje da će biti mirniji, svježiji i precizniji u izvođenju jedanaesteraca. Na papiru to zvuči logično, ali podaci s evropskih i svjetskih prvenstava od 1996. godine pokazuju da je ta ideja mnogo rizičnija nego što izgleda na prvi pogled.

Statistika otkriva jasan trend

The Athletic je objavio podatke koji pokazuju zanimljiv i prilično jasan trend: igrači uvedeni u igru tokom produžetaka imaju znatno slabiji učinak u izvođenju jedanaesteraca od onih koji su utakmicu počeli od prve minute. Posebno je izražena razlika kod igrača uvedenih u drugom poluvremenu produžetaka. Od 1996. godine na evropskim i svjetskim prvenstvima takvi su igrači izveli 32 jedanaesterca u seriji izvođenja, a zabili su ih 18, što je uspješnost od samo 56 posto. Ta brojka predstavlja ogromnu razliku u odnosu na uobičajenih 76 do 78 posto efikasnosti kod izvođenja penala.

Za poređenje, igrači uvedeni s klupe ukupno su izveli 168 jedanaesteraca i zabili 111, što daje 66 posto uspješnosti. Igrači koji su utakmicu počeli od prve minute pokazali su znatno veću sigurnost: od 277 izvedenih jedanaesteraca zabili su 201, odnosno 73 posto.

Svježina nije garancija uspjeha

Razlika je prevelika da bi se jednostavno zanemarila. Ideja o "specijalisti za penale" često djeluje privlačno jer trener želi kontrolisati barem dio haosa koji donosi izvođenje jedanaesteraca. Podaci, međutim, sugerišu da svježina nije nužno prednost. Igrač koji je tek ušao u igru možda nema ritam utakmice, nije osjetio intenzitet susreta i odmah se nalazi u situaciji u kojoj mora izvesti jedan od najvažnijih udaraca karijere.

Izvođenje jedanaesteraca se često opisuje kao lutrija, ali ovakvi podaci pokazuju da u njima ipak postoje obrasci. Jedan od njih mogao bi biti neugodan za trenere: uvođenje igrača isključivo zbog penala možda nije toliko pametan potez koliko se na prvi pogled čini.

Izvor: tportal.hr