U ogledalu politike, Milorad Dodik stoji kao figura satkana od čistog prkosa. Pred kamerama i govornicama, njegova retorika grmi o liderima koji se kale u vatri, o ponosu i kičmi koja se ne savija pred stranim pritiscima

Piše: Radovan Jazić za BN televiziju

Za njegove vjerne pristaše, on je neustrašivi štit naroda – jedini političar koji ima hrabrosti da bez kompromisa brani Republiku Srpsku, držeći ključeve njene sudbine i opstanka. U tom narativu, narod ide samo za onim ko ne uzmiče, a svaka njegova pobjeda slavi se kao pobjeda cijele nacije.

Međutim, kada se ugase televizijski ekrani, iza te epske kulise pomalja se gorka stvarnost zemlje koja tiho krvari. Dok vođa i njegova politička elita uživaju u neograničenoj moći – kontrolišu budžet, pravosuđe, policiju i medije – stvarna Republika Srpska se drastično smanjuje.

Nekadašnji gradovi i sela postaju pusti, pretvarajući se u prostore bez ljudi. Narod, umoran od decenijskih obećanja, korupcije i sistema u kojem podobni dobijaju sve, a sposobni ništa, spasava se u bjekstvu preko granice.

Kritičari i ogorčeni posmatrači u tome vide vrhunski paradoks: dok se svakodnevno vodi medijska bitka za spas srpstva, stvarni narod ubrzano nestaje. Vladavina koja traje četvrt vijeka prelama se kroz prazne školske klupe i pusta ognjišta.

Za jedne heroj i spasilac, za druge nedodirljivi vladar koji uzima koliko želi dok društvo ekonomski i demografski odumire – političko nasljeđe ove ere ostaće duboko podijeljeno između mita o velikom vođi i surove istine o praznoj zemlji.

Radovan Jazić, dipl. inž. mašinstva i matematike