Piše: Andrej Nikolaidis (CdM)

Juče je u Skupštini Milan Knežević bačio najseljačkiju od svih seljačkih fora: u naporu da homofobnoj gomili dodatno ogadi homoseksualce, pitao je a što bi na to rekao Njegoš?

A što bi na to što ste praktično bez borbe predali Kosovo rekao Obilić?

Što bi na to što sa muslimanima sjedite u Vladi umjesto da ih ka on pokoljete rekao Pavle Đurišić, čiji je spomenik još u bijegu i nisu ga spazili čak ni policijski dronovi koji ovih dana nadgledaju džade po Crnoj Gori?

Šta bi rekao koji Njegoš? Onaj slabo obrazovani, kojega su dali u ruke Sarajlijine? Ili, recimo, neki današnji Njegoš, koji je, nakon što je bio briljantan student, doktorirao na Jejlu ili Sorboni? Koji Njegoš: onaj koji je samovao na Cetinju, u izolaciji, ili Njegoš koji je čitao Fukoa, Bifa, Negrija, Bakunjina i napamet znao Benjamina i Markuzea – Njegoš koji je proputovao svijet i umjesto predrasuda imao znanje o njemu? Šta bi rekao Njegoš čiji je najbolji prijatelj, sa kojim je dva mjeseca dijelio stan u Rimu, na San Lorencu, odmah kraj La Sapience, bio homoseksualac kojem je Njegoš toliko vjerovao i cijenio njegovo znanje i ukus da je ovaj bio prvi čitalac svih Petrovih knjiga?

Šta bi rekao Njegoš koji je, zamislimo, bio rođen šezdesetih godina XX vijeka? Njegoš kojega su poslali na studije u Sarajevo gdje je sa strašću učio o antikolonijalnim borbama afričkih i azijskih naroda, u kojima je, kao u ogledalu, vidio istoriju svoje zemlje? Njegoš koji je tamo zavolio Amelu M. i želio brak i dijete sa njom? Njegoš čiji su se snovi raspršili kada je Amela otišla, zapravo pobjegla u Ameriku, zbog čega će on – a i ona, rekli su mu – patiti do kraja života? Mislite da bi taj Njegoš napisao „Gorski vijenac“? Mislite da bi tu knjigu Njegoš napisao nakon Srebrenice? Aha, ne treba vam takav Njegoš?

Nego ćete mjerama devetnaestog vijeka mjeriti naše vrijeme?

Evo ovako, mili moji.

Tradicija je fikcija. Ona je priča kojom zajednica laže o sebi. U toj priči je mnogo više onoga što je potisnuto i zaboravljeno od onoga što je sačuvano i kanonizovano. Takva je priroda svih uspomena. Naša sjećanja su fikcija. Dok se stvari zbivaju, usred smo haosa. U sjećanju, međutim, nema haosa: nema dakle ni istine. U sjećanju vlada red i kauzalnost.  Uspomene su književnost. A književnost, za razliku od stvarnosti, mora imati smisla.

Skupa je to utjeha. Jer se od onoga što živi, sada i ovdje, očekuje da djeluje shodno pravilima priče koju smo izmislili o onome što bilo je nekada. Od nas se očekuje da sada djelujemo po načelima koja istinska načela nisu bila nikada. Opsjednutost istorijom i tradicijom podrazumijeva da živi djeluju shodno navodnoj volji mrtvih. Podrazumijeva da se volja živih povinuje, usaglasi sa navodnom voljom mrtvih.

Potreba ljudi u ovom dijelu svijeta da svaki svoj potez, a naročito svaku svoju svinjariju legitimišu kao nešto što proizilazi iz nacionalne istorije i tradicije, apsolutno je nesnošljiva. No to je samo jedan od razloga zbog kojih su ljudi ovdje generalno nesnošljivi, tek jedan od razloga zbog kojih je ovdje mizantropija stvar kućnog vaspitanja, elementarnog obrazovanja i minimuma etičnosti potrebnog da se ne bude sociopata. Ako postoji grupa živih ljudi i oni imaju cilj koji su u stanju sprovesti kroz dopuštene, pa još i demokratske političke procedure – kakva još legitimacija toj volji treba? Nego volji živih ljudi trebamo pretpostaviti nekakvu volju mrtvih koja, gle čuda, ima tumače i političke reprezente? Koja je, zapravo, volja drugih živih ljudi koji bi nekoga da uskrate za nešto, pa tvrde da komuniciraju sa mrtvima, tvrde da su opunomoćeni predstavnici tradicije.