Svako zna da Dodik ne doručkuje mesni narezak u automobilu između dva službena sastanka. Kao što svi znaju da Vučić privatno ne večera bajati hljeb i sardine. Ali ta spoznaja NIKOGA ne ometa da učestvuje u dirigovanoj predstavi. Naprotiv, upravo zajedničko pristajanje na očiglednu fejk-glumu stvara osjećaj političke zajednice. I to je najvažnije!

Ljudi vole banalnosti. I to je tako. Pogled na gotovo svaki internet portal otkriva istu antropološku šemu. Dolje desno, pod rubrikom “najčitanije”, smjenjuju se naslovi o polnim organima, polnim bolestima, prevarama, preljubama, fotografijama, krvavim obračunima i crnoj hronici. U tom prostoru bizarna ljudska radoznalost susreće najstarije nagone, a politika odavno zna da se pažnja mnogo lakše kupuje stomakom, voajerizmom i skandalom nego idejom, programom ili argumentom, iše Dragan Bursać u kolumni za portal Plenum.ba.

Milorad Dodik to zna. Još preciznije, zna njegov marketinški tim.

Politika odavno više ne traži državnika. Nigdje na svijetu. Traži sadržaj. Traži kadar koji će preživjeti nekoliko sekundi na TikToku, Instagramu ili Facebooku. Traži prizor koji će izazvati gađenje, podsmijeh ili divljenje, sasvim je svejedno, jer algoritam ne razlikuje emocije. Njega zanima jedino reakcija.

Sjećamo se Aleksandra Vučića koji je, slikovito i bukvalno govoreći, iskakao iz frižidera. Prije nego što je postao neprikosnoveni gospodar Srbije, obilazio je rijalitije, učio zanat plebejskog marketinga i shvatio ono što mnogi politički analitičari nikada nisu. Narod mnogo lakše pamti čovjeka koji jede parizer nego čovjeka koji govori o budžetu. Zato je godinama jeo sendviče, korice hljeba, sardine, kifle i sve ono što bi trebalo dokazati da dijeli sudbinu običnog čovjeka.

Red je došao i na Dodika.

Dobro, Dodik, onoliki koliki jeste, teško bi mogao iskočiti iz paštete. Ali paštetu može otvoriti. Ili, preciznije, mesni narezak može teatralno razmazati po kriški hljeba, sve uredno snimiti i pojesti u automobilu. Kamera radi svoje, društvene mreže rade svoje, a publika odrađuje završni dio posla.

I odjednom svi pričaju o naresku i Dodiku.

Od moje malenkosti, preko salonskih elitista koji se zgražavaju nad “jeftinim populizmom”, do ljudi koji odavno znaju da Milorad Dodik nema nikakve veze sa svakodnevicom čovjeka koji zaista doručkuje narezak u autu jer nema vremena ni novca za išta drugo.

Ali, ali svi pričaju upravo o tome.

Na koncu, marketinški cilj je ostvaren.

Fotografija s Vladimirom Putinom više ne proizvodi isti efekat. Nema je! Sankcije su postale svakodnevica. Sudski procesi odavno više nikoga ne uzbuđuju. Govori o otcjepljenju troše se poput starih reklama koje se vrte dvadeseti ili dvjesto dvadeseti put. Trebao je novi rekvizit.

Narezak.

I uspio je.

Savremena politika odavno liči na industriju jeftine zabave. Političar više nije vođa nego puki influenser. Umjesto programa nudi sadržaj. Umjesto odgovora proizvodi pažnju. Umjesto odgovornosti dijeli viralne trenutke. U takvom svijetu kamera mobitela vrijedi više od zakona, kadar više od činjenice, a algoritam više od institucije.

Zato gotovo niko nije primijetio ono što je zapravo najvažnije.

Dok demonstrira kako jede “narodni doručak”, Dodik sjedi u automobilu u pokretu bez sigurnosnog pojasa. Čovjek koji godinama govori o poštovanju entitetskih institucija i zakona pred kamerom bez ikakvog problema pokazuje da za njega pravila vrijede samo kada se odnose na druge. Britalno iskreno, tako je i u stvarnosti.

Taj detalj trajao je nekoliko sekundi i nestao pod lavinom komentara o konzervi, hljebu i krpi preko pantalona.

Marketing je opet pobijedio stvarnost.

To je možda i najzanimljiviji antropološki sloj cijele priče. Masa ne traži autentičnost. Traži predstavu koja dovoljno uvjerljivo glumi autentičnost. Svako zna da Dodik ne doručkuje mesni narezak u automobilu između dva službena sastanka. Kao što gotovo svi znaju da Vučić privatno ne večera bajati hljeb i sardine. Ali ta spoznaja NIKOGA ne ometa da učestvuje u dirigovanoj predstavi. Naprotiv, upravo zajedničko pristajanje na očiglednu fejk-glumu stvara osjećaj političke zajednice.

To više nije propaganda u klasičnom smislu. To je zajednički performans u kojem publika zna da gleda predstavu, glumac zna da glumi, a ipak svi zajedno održavaju iluziju da je riječ o nekakvom “stvarnom životu”.

Tu se krije najveći uspjeh savremenog populizma.

Ljudi više ne glasaju za političare zato što vjeruju njihovim riječima. Glasaju zato što svakodnevno učestvuju u njihovim pričama. Jedan pojede sendvič, drugi narezak, treći otvara frižider, četvrti vozi traktor, peti zapjeva pod šatorom, šesti se slika na koncertu…, nebitno je. Program nestaje iza scenografije, a država iza kulisa.

Na kraju ostaje tek jedno pitanje.

Ko je zapravo progutao koga?

Je li Dodik pojeo narezak ili je narezak pojeo Dodika?

Po reakcijama javnosti odgovor djeluje sasvim jasan. O politici se danas govori kroz krišku hljeba, konzervu i kadar iz automobila. Čitav javni prostor stane u nekoliko zalogaja, a politika se pretvori u hodajuću reklamu.

Dodik iz paštete. Narezak u Dodika.