Stotine hiljada Evropljana sanjaju o dobijanju jednog od željenih poslova u državnoj službi Evropske komisije, s obzirom na to da se oko 170.000 ljudi prijavilo za samo 1.500 početnih pozicija u institucijama EU ranije ove godine.

Pa ipak, za mnoge koji uđu u izvršnu vlast EU, stvarnost je daleko od sna.

POLITICO je razgovarao s dvanaest zvaničnika iz kabineta različitih komesara i generalnih direktorata, različitih godina, nacionalnosti i staža, koji su opisali instituciju u kojoj su ih dugo radno vrijeme, glomazna birokratija i, u nekim slučajevima, toksično upravljanje iscrpili, otuđili i preispitali da li novac i prestiž vrijede toga.

Njihova iskustva su se uveliko razlikovala među 30.000 zaposlenih u Komisiji - ali iste pritužbe su se ponavljale iznova i iznova. Nekima je data anonimnost kako bi otvoreno govorili o svojim iskustvima na radnom mjestu.

- Uslovi su sve teži i teži - rekao je Nicolas Mavraganis, predsjednik Union Syndicale Fédérale, krovne grupe koja povezuje otprilike 20 sindikata zaposlenih u tijelima EU i međunarodnim tijelima. Službenik Komisije od 1994. godine, vodi federaciju od 2019. godine i pomaže u usmjeravanju njenog predstavljanja sindikata članica u odnosima s institucijama.

- Sve je više posla, što znači sve veći pritisak - kazao je on.

Kako je Brisel preuzeo centralniju geopolitičku ulogu - reagujući na ruski rat protiv Ukrajine, snalazeći se u napetostima s Kinom i upravljajući sve nepredvidljivijim Sjedinjenim Državama - zvaničnici su rekli da postoji sve veći osjećaj da je svaki dosije važan.

Malo pritužbi koje je POLITICO čuo - od stresnih projekata i teških šefova do beskrajne birokratije i starih kancelarija - jedinstvene su za Komisiju, a slične priče mogu se naći u ministarstvima, advokatskim kancelarijama i konsultantskim kućama širom Evrope. Ali zvaničnici su rekli da kombinacija prestiža, političkog pritiska i same veličine institucije čini iskustvo posebnim - i često teškim.

- To je izvršna vlast EU, tako da ljudi imaju ovaj čudan kompleks Boga - rekao je jedan zvaničnik.

Glasnogovornik Komisije rekao je da je institucija „posvećena tome da bude moderno, poštovano i atraktivno mjesto za rad“, ukazujući na pregled rada Komisije koji je pokrenula predsjednica Ursula von der Leyen. Interna anketa je pokazala da je 74 posto osoblja ocijenilo Komisiju atraktivnim poslodavcem, što je šest postotnih poena više nego 2023. godine.

Uporedivi javni podaci su rijetki. Anketa osoblja Evropske centralne banke iz 2025. godine pokazala je da je 85 posto zaposlenih ponosno što tamo radi, čak i kada manje od polovine smatra da je njihovo radno opterećenje podnošljivo. Brojke ukazuju na širi paradoks: lojalnost instituciji može ostati jaka čak i kada svakodnevni radni uslovi frustriraju njene zaposlenike. U Komisiji, taj jaz pomaže da se objasni zašto razočaranje ne mora nužno dovesti do odlaska ljudi.

Otvorena radna mjesta u Komisiji, gdje zaposleni oblikuju politike koje utiču na više od 450 miliona Evropljana, ostaju neka od najtraženijih poslova u javnom sektoru. Brisel je također relativno pristupačan u poređenju s mnogim zapadnoevropskim prijestolnicama, posebno s platom Komisije.

Finansijski podsticaji su također značajni. Uspješni kandidati za poslove AD-5 - poziciju administratora za upis na diplomske studije - zarađuju otprilike 6.000 do 7.000 eura mjesečno prije dodataka, dok službenici Komisije plaćaju porez EU umjesto nacionalnog poreza na dohodak, što uglavnom rezultira manjim poreskim opterećenjem i većom platom koja se ne nosi kući. Porodični dodaci, diplomatski popusti na automobile i jaka sigurnost posla samo doprinose privlačnosti. Neki zvaničnici s kojima je POLITICO razgovarao čak su iznajmili stan u Briselu dok su im porodice ostale u drugoj zemlji, leteći kući većinu vikenda.

Međutim, nekoliko zvaničnika je reklo da prestiž rada u Komisiji također stvara vlastite pritiske.

Ta atmosfera, rekli su zvaničnici, prodire u svakodnevni život. Svaka informativna bilješka, dokument o politici ili saopštenje za javnost privlači više slojeva odobrenja. Odluke se prenose kroz raširene lance e-pošte i uzastopne runde revizija, dok zvaničnici osjećaju pritisak da čak i rutinski posao tretiraju s hitnošću geopolitičke krize.

Jedan zvaničnik u kabinetu komesara rekao je da njihovi dani često počinju u 7 ili 8 ujutro i završavaju oko 19 sati, s malo vremena provedenog izvan kancelarije osim da prate svog komesara na misijama. Drugi, koji radi u komunikacijama, prisjetio se da je plakao do kasno uveče zbog prevelikog obima posla.

Nekoliko zvaničnika okrivilo je samu birokratiju. Kabinetski timovi i odjeli za politiku Komisije, poznati kao Generalni direktorati, često se bore s efikasnom komunikacijom, ostavljajući osoblje da juri odobrenja i informacije jedni od drugih.

- Generalni direktorati čekaju djeliće informacija od kabineta, koji su toliko preopterećeni da nemaju kapacitet da im dostave te informacije - rekao je drugi zvaničnik koji radi za komesara.

- To je strukturni problem. Svi pokušavaju izvući informacije jedni od drugih - dodao je.

Drugi zvaničnik se složio. „Ponekad se želim upucati.“

Sama veličina institucije također može učiniti da se ljudi osjećaju anonimno.

- U Komisiji ima hiljade ljudi, tako da čak i ako tamo radite 20 godina, većina ljudi vas nikada nije vidjela - rekao je drugi zvaničnik koji ne radi za komesara.

- Vi ste samo ovaj sićušni molekul u ovom ogromnom organizmu - zaključio je.