Piše: Amer Obradović (Bihamk magazin)

U Hercegovini se prije koristila riječ „zanačija“ za nekoga ko ima vještinu da vrhunski radi svoj posao. Povezana je s tradicijom starih radionica i majstora. Danas je skoro ne možete čuti u svakodnevnom govoru. I nije to baš isto kao riječ zanatlija, jer zanačija ima drugačiju gradaciju i opisuje nekoga ko u svom krvotoku ima posao koji radi. Osim toga, zanatlija je bio svako onaj ko završi zanat, a zanačija je onaj ko zna znanje. Pravi novinar-zanačija bio je naš Hajdar Arifagić, koji nas je napustio prije koji dan.

Sve koji su ga poznavali, vijest je pogodila. Sarađivali smo dugo. Za BIHAMK Magazin majstorski je pisao tekstove više od 15 godina, mislim. Dok je još bio magazin u printanom izdanju, imao je rubriku o saobraćaju, ekonomiji i ekologiji – tri priče na dvije stranice u nekadašnjem časopisu. Uvijek pedantan, gospodski je to Hajdar radio. Kao pravi zanačija.

Priče je crpio iz života, starinski, a najviše je volio pisati o prirodi. Takvog novinarstva skoro da više i nema. Kad smo prešli na web-izdanje, Hajdar se prilagodio, pisao živahno i energično kao da se radi o kakvom mladom novinaru, a ne o čovjeku koji je radio četiri-pet decenija u ovom poslu.

Zvao me je iz bolnice prije mjesec i po dana, čini mi se, da mi kaže da će poslati tekst kad izađe. Posljednji put smo se čuli prije desetak dana, kada je izašao iz bolnice, uvjeren da će biti bolje i da će napisati sljedeći tekst. Neće ga biti na ovom svijetu, nažalost. Ali negdje gore, on će nastaviti pisati, starinski, pod konac, za one koji vjeruju da čovjek može raditi i živjeti dostojanstveno kao naš drug Hajdar.

Naš zajednički drug Darko piše mi da se nada da će u nekoj kafani na onom svijetu sresti svoje drugove i njegovog Starog i popiti hladnu lozu, koju su toliko puta popili u restoranu Oslobođenja.

„Njemu je najbolji prijatelj bio isto dobri čovjek i odličan novinar Ibro Polimac. Njih dvojica su dugo bili najjači tandem u ekonomskoj rubrici Oslobođenja, dok Ibro nije umro prije 20-ak godina. Kakva su to samo bila gospoda i pravi novinari, uvijek spremni za podršku mladim novinarima...“, piše mi Darko, koji je s njim radio u nekadašnjem Oslobođenju.

I možda je upravo to jedna od najvažnijih stvari koje ostaju iza Hajdara – sjećanje na novinara koji nije samo znao svoj posao nego je znao i kakav čovjek treba biti u tom poslu. U vremenu kada se novinarstvo često mjeri brzinom, klikovima i brojem objava, Hajdar je pripadao jednoj drugoj školi. Školi u kojoj se tekst čitao nekoliko puta, u kojoj se riječ vagala, a sagovornik poštovao. Školi u kojoj novinar nije morao biti najglasniji da bi bio važan.

Na kraju, prije 20 i više godina upoznao sam rahmetli Hajdara. Nas desetak novinara iz BiH išlo je na neku novinarsku turneju po Hrvatskoj. Tada sam radio za Dane, a on za Oslobođenje. Bili smo u Opatiji i, sjećam se, na nekoj večeri smo slušali Arsena i njegovu pjesmu „Moj zanat“, onu pjesmu o čovjeku koji je za svoj posao rođen i koji mu je, ma koliko god težak bio, ostao vjeran do kraja. Tada nisam mogao znati koliko će mi se, mnogo godina kasnije, taj trenutak vratiti u sjećanje kada budem pisao o Hajdaru.

Jer Hajdar je zaista bio čovjek svog zanata. Novinarstvo kod njega nije bilo samo posao, niti zanimanje kojim se čovjek bavi dok ne naiđe nešto drugo. Bilo je to njegovo opredjeljenje, način na koji je gledao ljude, događaje i svijet oko sebe. Imao je onu rijetku novinarsku potrebu da pita, provjeri, razumije i onda napiše. Bez velike buke, bez potrebe da sebe stavlja u prvi plan. Pod konac, gospodski i pošteno. I upravo zato njegovi tekstovi nisu bili samo informacija, nego trag čovjeka koji je znao svom poslu dati dostojanstvo.

Možda je zato ona Arsenova pjesma tog dana u Opatiji ostala negdje u mom sjećanju. Govorila je o zanatu kao o nečemu za šta je čovjek rođen. A takav je bio naš dobri Hajdar. Njegov zanat, do posljednjeg daha, bilo je iskonsko novinarstvo. I možda je najveći kompliment koji jednom novinaru možemo dati upravo taj: da je cijeli život ostao vjeran svom zanatu.

Počivao u miru i rahmet njegovoj dobroj duši.