Ako postoji institucija koja bi morala biti iznad kalkulacija, političkih spletki i ličnih sujeta, onda je to Memorijalni centar Srebrenica.

Mjesto je to stvoreno na krvi, suzama i opomeni narodu koji je preživio genocid ostavljen na milost i nemilost te oslonjen na snagu vlastite borbe za puki život, simbole i identitet, piše Stav.ba.

Takvo mjesto trebalo bi uživati imunitet od banalnih obračuna, no dešavanja oko navodne istrage i policijskih saslušanja uposlenika i saradnika Memorijalnog centra još su jednom ogolila surovu, za Bošnjake poražavajuću realnost - najveće udarce ključnim nacionalnim projektima ne zadaju vanjski protivnici, već unutrašnji neprijatelji, neodgovorni i politički slijepi pojedinci.

Pitanje nije zašto MUP Rs-a radi to što radi. Njihova ideološka obojenost i politikom vođeno djelovanje odveć je poznato, a insistirati na lustraciji jedine oružane formacije na svijetu presuđene za genocid uzaludna je rabota. Ključno pitanje je zapravo mnogo bliže srcu. Ko je od malobrojnih dao tom istom MUP-u oružje u ruke, sada, u miru?

Nastupajući iz pozicije vlastitih sujeta, povrijeđenih ega i mita o vlastitom položaju tako povlaštenom da bi trebao generirati divljenje i vodstvo, preko leđa Potočara jedino što se vodi jeste bitka za utjecaj i lična osveta pojedinaca.

Ukoliko je tačno da bi upravo Bošnjak, svjestan činjenice o položaju Memorijalnog centra u percepciji njegovog naroda, bio inicijalni pokretač pravosudnog progona saradnika Centra od strane nimalo slavnog MUP-a Rs, onda iza takvih nastojanja sasvim jasno stoje unutrašnji politički obračuni čiji je jedini rezultat apsolutna neodgovornost prema kontekstu širem no što takve ličnosti očigledno mogu pojmiti.

Znate li tišinu Srebrenice? Jeste li svjesni prostora koji je biološki ispražnjen od supstance jedinog naroda na tlu Evrope nad kojim je počinjen genocid nakon Drugog svjetskog rata? Zločini protiv čovječnosti, zločini tako gnusni da im se sudilo po prvi put ikada u historiji svijeta, ratni zločin silovanja?

Ako je tačno da je spisak sa imenima 26 uposlenika i saradnika Memorijalnog centra dospio u ruke policijskih struktura Rs-a direktno iz institucije kao rezultat ličnih obračuna, onda ne postoji ta velikosrpska ideologija operacionalizirana na tlu BiH koja bi mogla nanijeti toliku štetu Bošnjacima kao što to rade unutarbošnjački konflikti koji sasvim očigledno ne vide širu sliku, niti su dovoljno nacionalno osviješteni da znaju kako postoje pitanja, oblasti i stvarnost oko kojih nema pregovora, čija se svetost ne dovodi u pitanje. Poput Memorijalnog centra,  kao simbola stradanja Bošnjaka, koji stoji kao podsjetnik da protok vremena ne bi u glavama svih nas učinio upravo ono što se izgleda nekima dogodilo -  da zaborave šta je patnja. Šta je žrtva, krv i bol jednog naroda.

Dok drugi u svijetu nacionalno jedinstvo grade uz jasne crvene linije koje nikada ne prelaze frakcijske borbe za moć, evo nas u BiH, nakon nešto više od 30 godina od agresije i genocida, simbolički se koljemo jedni sa drugima, pripadnici istog naroda, čije su rane još friške, ali nužno ne i dovoljno važne kako bi se izašlo van partikularnih interesa.

Ako se interni dokumenti jedne od najosjetljivijih institucija u državi ustupaju političkim partnerima i protivnicima kako bi poslužili u blaćenju ili ličnim obračunima, granica između naivnosti i otvorene sabotaže potpuno nestaje. Istrajavanje na "zaštiti istine o genocidu" na koje se pozivaju isti oni koji subverzivno djeluju targetira upravo one koji istražuju i dokumentiraju, šire istinu o srebreničkom genocidu, time služeći kao jeftin materijal za potkusurivanje.

Ovaj slučaj je samo paradigma šireg oboljenja koje nagriza bošnjačku političku i društvenu scenu. Sitni interesi postali su važniji od bilo kakvog strateškog nacionalnog konsenzusa. Umjesto da se radi na stabilnosti i pravnoj zaštiti uposlenika Memorijalnog centra u Potočarima koji rade u vječno sigurnosno izazovnom okruženju, kojima na posao i danas dolaze pripadnici četničkog pokreta kako bi ih brojnim provokacijama obeshrabrili, neko je odlučio da Centar postane poligon za obračune.

Skandal bez presedana u koji je prema svim dostupnim informacijama uključena "peta kolona", šalje jasnu poruku da bi svako ko radi na putu istine, čak i one najbolnije, mogao postati kolateralna šteta u nečijoj ličnoj borbi pukog nezadovoljstva.

Bošnjačka politika oduvijek zna odakle neprijatelj dolazi. Sa koje strane geografije. Ali, dok te opasnosti realno postoje, tragično je slijepo ne vidjeti da je najopasnija rupa u brodu ona koju sami napravimo i da se svaki sistem uspješno ruši samo iznutra.

Oni koji radi ličnog revanšizma ili političke promocije trguju dokumentima institucije od historijskog značaja, učinili su protiv institucije Memorijalnog centra više nego svi negatori genocida zajedno. I njihov je krimen mnogostruko veći jer im je djelovanje krenulo potpuno svjesno istine, za razliku od onih koji istinu potpuno negiraju.

Kada vlastitim institucijama podmećete nogu, onda nam zaista nikakav vanjski neprijatelj nije potreban. Sami ćemo sebi izmjeriti kraj.