Predizborna kampanja u Bosni i Hercegovini ponovno je iznjedrila jedan te isti narativ svih političkih opcija. Bošnjački, srpski i hrvatski lideri natječu se tko će glasnije obećati strane investicije koje će navodno preporoditi zemlju. No kada ogulite tu sjajnu ambalažu, ostaje samo gola istina o rasprodaji svega što su generacije stvarale, piše hrvatski portal Logicno.

Strana investicija je najveća prevara moderne političke ekonomije. U stvarnom svijetu takva sintagma ne postoji jer kapital nema domovinu ni savjest. Strani ulagač ne dolazi u Bosnu i Hercegovinu da bi razvijao njezinu industriju, zapošljavao radnike ili gradio dugoročnu vrijednost. On dolazi isključivo po profit, a kada iscijedi sve resurse, spaljenu zemlju ostavlja za sobom i seli se tamo gdje ga čeka bolja prilika.

Ono što je još gore od same iluzije o stranim investicijama jest činjenica da domaći političari aktivno potiču rasprodaju. Ne prodaju se tvornice i poduzeća domaćim poduzetnicima koji bi zapošljavali lokalno stanovništvo i izvozili vlastite proizvode. Umjesto toga, sve se nudi na pladnju državama i biznismenima koji nam prodaju svoju robu, a po svijetu čine ratne zločine neviđene u povijesti. To je kao da je netko za vrijeme Drugog svjetskog rata pozvao Hitlera i ponudio mu otkup svih domaćih kapaciteta, s tim da bi se sadašnja transakcija prikazala kao gospodarski spas.

Takve političare lako je prepoznati po njihovoj načičkanoj biografiji koja se prilagođava svakom povijesnom kontekstu. Gdje god se vrti med, oni su blizu, pa se tako bez ikakvog problema deklariraju kao ustaše, četnici, partizani, komunisti, kapitalisti ili ateisti, ovisno o tome tko trenutno drži poluge moći. U tome nema nikakve ideologije ni dosljednosti. Njihov jedini bog je novac i profit, bez obzira na posljedice po društvo i moral.

Nikada u životu nisu ništa samostalno proizveli niti izvezli na strano tržište. Njihov maksimalni domet je posredovanje u prodaji tuđeg, odnosno narodnog bogatstva strancima. Istodobno ne vide na stotine studenata u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu koji imaju znanje i potencijal napraviti tehnološko čudo, ali su prisiljeni bježati iz svojih zemalja jer im ovi posrednici dovode strane igrače. Ti igrači ne žele razvijati balkanske države, nego ih iscrpiti i baciti kao iscijeđeni limun pokraj ceste.

Zato je predizborno obećanje o stranim investicijama zapravo najava nove pljačke, samo umotana u celofan napretka i europskih integracija. Svaki glas takvim ljudima nije glas za razvoj, nego potpis na ugovor o prodaji vlastite budućnosti. Narod koji to ne prepoznaje osuđen je na to da mu svake četiri godine isti trgovci prodaju istu laž, dok se njegovo bogatstvo tiho prebacuje preko granice.