Četiri koze puštene su 1889. godine na udaljeni novozelandski Great Island kako bi poslužile kao izvor hrane eventualnim brodolomcima. Nekoliko decenija kasnije njihovih potomaka bilo je gotovo 400, a posljedice po jedinstvenu otočnu vegetaciju bile su toliko ozbiljne da su vlasti odlučile potpuno ukloniti populaciju, piše Dnevno.hr.

Great Island, na maorskom Manawatāwhi, najveći je otok arhipelaga Three Kings, oko 50 do 60 kilometara sjeverozapadno od najsjevernijeg dijela Novog Zelanda.

Izolovanost arhipelaga omogućila je razvoj brojnih biljnih i životinjskih vrsta koje se ne mogu pronaći nigdje drugdje.

Upravo zbog toga unošenje velikih biljojeda na otok imalo je mnogo ozbiljnije posljedice nego što su ljudi koji su ih tamo ostavili mogli očekivati.

Od četiri koze do 393

Ideja da se domaće životinje ostavljaju na udaljenim otocima nije bila neobična u vrijeme intenzivne plovidbe.

Životinje su trebale predstavljati svojevrsnu živu zalihu hrane za mornare ili preživjele nakon brodoloma.

Službeni podaci novozelandskog Department of Conservation pokazuju da su koze i svinje na Great Island puštane čak prije 1810. godine i ponovo tokom 1870-ih, uglavnom kao izvor hrane za brodove koji su prolazili tim područjem. Te ranije populacije nisu trajno opstale.

Prekretnica se dogodila 1889. godine, kada su na otok ponovo puštene četiri koze kako bi pružile hranu eventualnim brodolomcima.

Ovoga puta životinje su se uspješno razmnožile.

Na otoku praktično nisu imale prirodne neprijatelje, a dostupne vegetacije bilo je dovoljno da njihova populacija brzo raste.

Do 1928. ili 1929. godine procjenjivalo se da na Great Islandu živi približno 300 koza.

Problem nije bio samo njihov broj.

Koze su intenzivno pasle mlade biljke, grmlje i izdanke drveća, čime su sprečavale prirodnu obnovu šume.

Naučni radovi koji porede stanje prije i poslije njihovog uklanjanja pokazuju da se vegetacija otoka tokom tog perioda dramatično promijenila.

Umjesto raznovrsnije obalne šume, veliki dijelovi otoka bili su prekriveni kanukom, travnjacima i vegetacijom koju koze nisu rado jele.

Situacija je do sredine četrdesetih postala dovoljno ozbiljna da su naučnici upozoravali kako bi nastavak ispaše mogao dovesti do nestanka nekih jedinstvenih biljaka i životinja otoka.

Nakon naučne ekspedicije 1945. vlasti su odlučile reagovati.

Tokom akcije u aprilu i maju 1946. godine profesionalni lovci uklonili su kompletnu populaciju.

Ubijene su 393 koze.

Taj događaj smatra se jednim od ranijih primjera planskog uklanjanja invazivnih sisara s novozelandskih otoka radi zaštite autohtonog ekosistema.

Jedno stablo postalo simbol katastrofe

Razmjere štete posebno dobro pokazuje sudbina biljke Pennantia baylisiana.

Riječ je o endemskoj vrsti koja prirodno postoji samo na Great Islandu.

Kada ju je botaničar Geoffrey Baylis pronašao 1945. godine, u prirodi je postojalo samo jedno poznato stablo.

New Zealand Plant Conservation Network navodi da su upravo koze predstavljale ozbiljnu prijetnju ovoj i drugim endemskim biljkama arhipelaga.

Najneobičnije je što se situacija ni danas nije potpuno promijenila.

Na Great Islandu i dalje postoji samo jedno poznato prirodno stablo Pennantia baylisiana, iako je vrsta uspješno razmnožena i uzgaja se na drugim lokacijama u Novom Zelandu.

Koze su ozbiljno ugrozile i druge biljke, uključujući rijetku puzavicu Tecomanthe speciosa, čija je populacija također bila svedena na ekstremno mali broj jedinki.

Nakon uklanjanja koza vegetacija je počela da se vraća.

Foto: Bozidar Vukicevic / CROPIX

Naučnici su odmah 1946. uspostavili trajne istraživačke površine kako bi pratili oporavak ekosistema tokom narednih decenija.

Kasnija istraživanja pokazala su snažnu regeneraciju.

Poređenje stanja kroz više od pola stoljeća pokazalo je da su nekadašnji travnjaci postupno postajali grmlje, dok se šuma širila na područja koja su tokom prisustva koza bila ozbiljno degradirana.

Oporavak, međutim, nije značio potpuni povratak na stanje prije unošenja koza.

Naučna studija objavljena u časopisu Biological Conservation pokazala je da je više od 57 godina nakon eradikacije šuma još nosila posljedice nekadašnje intenzivne ispaše.

Neke biljke koje raznose ptice sporo su se vraćale, a na pojedinim mjestima gusta vegetacija koja je preživjela koze nastavila je otežavati rast mladog drveća.

Zbog toga ovaj slučaj predstavlja posebno dobar primjer koliko dugo posljedice unošenja strane vrste mogu ostati vidljive čak i nakon njenog potpunog uklanjanja.

Foto: Ivana Nobilo / CROPIX

Nije, međutim, potvrđena tvrdnja da su koze direktno uzrokovale nestanak gotovo trećine autohtonih šumskih ptica s otoka.

Dostupna istraživanja pokazuju promjene u ptičjoj zajednici, ali ne daju osnovu za tako precizan zaključak. Jedno dugoročno istraživanje, primjerice, pokazuje da je broj vrsta ptica koje raznose sjeme na praćenim površinama nakon uklanjanja koza porastao sa šest na osam.

Great Island je danas zaštićen kao prirodni rezervat, a pristup je strogo ograničen radi zaštite njegovih rijetkih biljaka, ptica, guštera i drugih endemskih organizama.

Priča o četiri koze zato ostaje upečatljiv primjer posljedica koje na izolovanim otocima može izazvati naizgled bezazlena ljudska odluka.

Životinje su ostavljene iz praktičnog razloga – kako bi možda jednog dana spasile živote brodolomaca.

Umjesto toga, njihovi potomci su gotovo šest decenija mijenjali jedan od biološki najposebnijih otoka Novog Zelanda, a tragovi njihovog prisustva u ekosistemu proučavaju se i danas.

Izvor: Dnevno.hr / New Zealand Department of Conservation / New Zealand Plant Conservation Network / Biological Conservation