Redakciji portala Morski.hr obratio se Jozo Brkić iz Sarajeva, rođeni Bosanac i Hercegovac, katolik te odlikovani borac Armije Republike Bosne i Hercegovine koji je u ratnim godinama surađivao i s hrvatskim braniteljima.

Kao dugogodišnji gost koji decenijama ljetuje na hrvatskoj obali — a ove je godine prvi put s porodicom boravio na Korčuli - uputio je otvoreno pismo hrvatskim medijima u kojem upozorava na štetnost stvorene etikete "paradajz turista" te ukazao na dvostruke kriterije koji vladaju u javnom prostoru.

Uspomene s Jadrana koje se ne kupuju novcem

Brkić naglašava kako Hrvatsku ne doživljava tek kao usputnu turističku destinaciju, nego kao važan dio vlastitog života u kojem od djetinjstva gradi uspomene uz miris mora, borova i dalmatinskog kamena.

Upravo iz ljubavi prema toj obali i želje da se u javnosti otvori prostor za razgovor bez predrasuda, odlučio je reagovati na dugogodišnje ismijavanje gostiju koji na plažu donose vlastitu hranu.

Kako ističe, ne smeta mu kritika lošeg ili nepristojnog ponašanja pojedinaca — bez obzira na to odakle oni dolazili — ali ga duboko pogađa kada se sadržaj torbe za plažu i finansijski status pretvaraju u malograđanski stereotip o cijelom jednom narodu. 

Ista hrana na plaži, ali različite etikete

Boraveći ovoga ljeta na Korčuli, ličnim je promatranjem svjedočio apsurdnosti takvih podjela. Primijetio je da se porodice iz Hercegovine koje na plaži ručaju doneseni paradajz, hljeb i paštetu doživljavaju sasvim prirodno, kao ljudi koji jednostavno ručaju i uživaju u odmoru.

Međutim, kada potpuno istu stvar napravi Bosanac, nad njim se odmah primjenjuje podrugljiva etiketa. Takva praksa navela ga je na zaključak da problem uopće nije u hrani, nego u percepciji i nacionalnosti onoga ko tu hranu jede, jer paradajz i pašteta nemaju nacionalnost, a ne bi je smjelo imati ni ljudsko dostojanstvo.

Turist nije samo novčanik koji hoda

U pismu se autor osvrće i na sve prisutniji trend u kojem se vrijednost gosta mjeri isključivo dubinom njegova novčanika i računom iz restorana. Smatra da je poražavajuće za društvo kada se čovjek procjenjuje po tome koliko je eura potrošio u jednom danu na moru.

Bogat turist koji iza sebe ostavlja nered, buku i bahatost nikada ne može biti bolji gost od čovjeka skromnijih mogućnosti koji poštuje domaćina, konobara, okoliš i lokalne uzance. Turizam jest posao, ali turist nije samo novčanik koji hoda, nego čovjek sa svojim navikama, porodicom i dostojanstvom.

Identitet nije dozvola za brisanje geografije ni pretvaranje rata u folklor

Poseban dio otvorenog pisma posvećen je kulturi ponašanja i poštivanju države u kojoj se boravi. Prisećajući se susreta u korčulanskom hotelu te razgovora s mladima iz Mostara koji su se pozivali na ratne zasluge i pojmove poput "Hrvatskog Mostara", Brkić jasno poručuje da geogafija i činjenice ne trpe brisanje radi osobnih identiteta.

Ističe kako Mostar pripada svim svojim stanovnicima, jednako kao što i domovinske te ratne tragedije ne smiju služiti kao jeftin folklor i sredstvo za podizanje vlastitog ega.

Poziv novinarima na ista mjerila za sve

Autor od hrvatskih novinara i urednika ne traži povlašteni tretman niti opravdavanje nereda, već osnovnu profesionalnu objektivnost. Ako gost iz Bosne i Hercegovine baci smeće, galami ili maltretira osoblje, o tome treba javno i otvoreno pisati, ali isti se aršini moraju primijeniti i kada to učine Hrvat, Hercegovac, Nijemac, Italijan ili bilo koji drugi posjetitelj.

Novinarstvo bi se u prvom redu moralo baviti pitanjem što je neko napravio, a ne ko je to napravio, jer se predrasude i rađaju onog trenutka kada se pojedinac prestane promatrati kroz svoje lične postupke, a počne svesti na skupnu etiketu.

U završnici svog obraćanja, sarajevski čitatelj poziva javnost na preispitivanje vlastitih stavova i povratak temeljnim ljudskim vrijednostima. Poručuje da neće prestati dolaziti na hrvatsku obalu jer je iskreno voli, ali naglašava da prava ljubav prema jednoj zemlji znači i spremnost na ukazivanje na nepravdu. Umjesto prebrojavanja potrošenih eura i pregledavanja torbi za plažu, zaključuje s pitanjem bi li naše društvo bilo bolje kada bismo napokon prestali pitati odakle neko dolazi, a počeli pitati kakav je ko čovjek.