Hormuški tjesnac je praktično zatvoren veći dio proteklih šest mjeseci. Sirovom naftom tipa Brent trguje se na nivou nešto ispod 90 dolara po barelu, a porasla je za oko pet posto u samo jednoj sesiji ranije ovog mjeseca.

Ipak, kada je Međunarodni monetarni fond (MMF) 8. jula revidirao svoju globalnu prognozu, smanjio je stopu rasta za 2026. godinu s 3,1 na 3,0 posto – za jednu desetinu procentnog poena zbog zatvaranja najvažnijeg svjetskog naftnog čvorišta i pet mjeseci rata. Tržište nafte je korigiralo cijene, a svjetska ekonomija se jedva pomjerila.

Poučnija anomalija krije se unutar Irana. Prema bilo kojem konvencionalnom tumačenju, iranska ekonomija trebala bi biti u slobodnom padu.

U aprilu je MMF smanjio svoju prognozu za Iran za 2026. godinu za čak 7,2 procentna poena – s rasta od 1,1 posto na pad (kontrakciju) od 6,1 posto, u julskom ažuriranju to je neznatno revidirano, pa je pad postavljen na 5,4 posto.

Potrošačke cijene u junu bile su 88,6 posto više nego godinu ranije. Hrana, piće i duhan poskupjeli su za 134,6 posto, dok su cijene crvenog mesa i peradi porasle za 178 posto.

U ponedjeljak je vrijednost rijala pala na dva miliona za jedan dolar, nakon vijesti da se Washington priprema za objavu novih sankcija.

Proizvodnja plina pala je za otprilike 230 miliona kubnih metara dnevno u odnosu na 650 miliona prije rata, potrošnja benzina je već iznosila oko 20 miliona litara dnevno prije početka sukoba, a gradovi uvode redukcije električne energije.

Ipak, zvanična stopa nezaposlenosti iznosi svega 7,5 posto. Plate i penzije se isplaćuju. Prodavnice su pune. Nije bilo bankarske krize, državnog bankrota, niti nekontroliranog kolapsa velikih kompanija.

Šta god da je ovo, nije riječ o kolapsu kakav bi više od pet mjeseci bombardovanja i pomorske blokade izazvalo skoro bilo gdje drugo.

Nema se šta povući

Objašnjenje je zanimljivo jer preokreće ono što ekonomisti obično govore vladama. Gotovo svaka karakteristika koja Iran čini lošim mjestom za ulaganje kapitala u mirnodopsko vrijeme – koncentrirano vlasništvo, racionalna devizna razmjena, skoro potpuna izolacija od globalnih finansija, šačica kvazidržavnih aktera koji kontroliraju izvoznu ekonomiju – upravo je ono što amortizira ratne udare.

Počnimo s najjednostavnijim mehanizmom: nema se šta povući. Iran ima zanemarljiv vanjski dug i skoro nikakva strana portfeljna ulaganja. Ne može biti odljeva kapitala tamo gdje nema stranog kapitala.

Teheranska berza zatvorena je 28. februara zbog početka američko-izraelskih napada na Teheran i ostala je zatvorena oko 80 dana. Tržište koje nije u vlasništvu stranaca može se jednostavno ugasiti.

Ono što se dogodilo kada je opet otvorena u maju još je neobičnije. Tedpix indeks pao je na oko 3,7 miliona poena prije zatvaranja, što je znatno ispod 4,5 miliona koliko je iznosio početkom godine. Početkom jula prešao je 5,9 miliona – rekordan nivo svih vremena, postavljen u petom mjesecu rata – prije nego što je pao ispod pet miliona u roku od sedmicu dana.

Ako taj rast tumačite kao povjerenje, u zabludi ste. Uz duboko negativne realne kamatne stope na depozite i ograničen pristup stranim valutama, iranske štediše nemaju gdje drugo uložiti novac. Kada se prilagodi vrijednosti rijala, taj dobitak zapravo nije dobitak: indeks je porastao jer su svi izlazi zatvoreni, a opet je pao onog trenutka kada se raspao okvir sporazuma o prekidu vatre koji je nakratko ojačao valutu.

Zatim, tu je koncentracija moći, koja u ratno vrijeme funkcionira kao sistem raspodjele. Kada je snabdijevanje sirovinama petrohemijskih kompleksa u Asaluyeu i Mahshahru bilo poremećeno, vlada je u potpunosti obustavila izvoz petrohemijskih proizvoda kako bi domaći pogoni nastavili raditi, prenosi Middle East Eye.

Otvoreno tržište zahtijevalo bi cjenovne signale, ponovno pregovaranje ugovora i mjesece čekanja. Iranu je bila potrebna direktiva za možda desetak subjekata. "Mrtva težina" monopola u mirnodopsko vrijeme postaje operativni kapacitet u ratu, a Iran ga akumulira već 15 godina.

Treće, alternativna rješenja nisu improvizovana pod pritiskom. Prije rata, Iran je transportirao između 1,4 i 1,8 miliona barela dnevno putem flote od nekoliko stotina starijih tankera, a većina je išla nezavisnim rafinerijama u kineskom Shandongu, uz popuste od oko 10 do 15 dolara u odnosu na Brent.

Kopnene rute prema Iraku, Turskoj i Pakistanu, te željezničke veze prema Rusiji i Kini, izgrađene su dok je brodarstvo bilo samo pod sankcijama, a ne pod blokadom. Ministarstvo nafte navodi da je tokom samih borbi prodalo sirovu naftu u vrijednosti od 11,5 milijardi dolara, a tokom perioda primirja dodatnih 6,5 milijardi dolara, generirajući više od 60 posto prihoda planiranih u budžetu za tu godinu.

Sankcije nisu oslabile ovu infrastrukturu. One su je stvorile.

Domaćinstva plaćaju cijenu

Ovdje se mora priznati jedna činjenica. Ono što se dešava nije apsorpcija šoka, već njegov prijenos.

U integriranoj ekonomiji, rat se odražava na bilanse: neizmirenje obaveza, bankroti, gubici na dionicama, tržište obveznica koje prisiljava vladu na intervenciju u roku od nekoliko sedmica. U zatvorenoj ekonomiji s racionalnim višestrukim kursom, šok se umjesto toga pojavljuje u cijenama.

Ekonomista Hadi Kahalzadeh s instituta Quincy rekao je za Al Jazeeru da šokovi apsorbirani inflacijom i deprecijacijom valute zadržavaju robu na policama, ali je čine sve nedostupnijom. Sistem nastavlja funkcionirati jer troškovi direktno padaju na teret domaćinstava.

Mjesečna minimalna plata sada vrijedi oko 87 dolara prema kursu na slobodnom tržištu. Studija istraživačkog centra (think-tank) povezanog s iranskim državnim penzionim fondom predviđa porast siromaštva sa oko 30 posto prije pet godina na 45 posto ove godine. Ništa se nije slomilo, domaćinstva su ta koja su platila ceh.

Lojalnost o kojoj sistem ovisi također je uvjetovana. Ista koncentracija koja omogućava državi usmjeravanje resursa pruža malom broju izvoznika najveću priliku za arbitražu u zemlji.

Iranska Glavna inspekcijska organizacija izvijestila je prošlog mjeseca da više od 20.000 izvoznika nije vratilo 94 milijarde eura (107 milijardi dolara) zarade, te da posrednici imenovani za povrat sankcioniranih prihoda od nafte zadržavaju najmanje 11 milijardi dolara te zarade. Sistemom kojim se može upravljati može se i "manipulirati", a njime upravljaju upravo oni akteri koji to upravljanje i omogućavaju.

Veći trošak je ono što se ne troši. Bruto investicije u fiksni kapital smanjivale su se i prije nego što je pala prva bomba. Ekonomija koja se održava na površini deprecijacijom valute, racioniranjem dolara i odgađanjem održavanja rafinerija i mreže zapravo troši sopstveni kapital. To je strategija s kratkim rokom trajanja.

Ništa od ovoga nije argument u korist izolacije. To je argument za razdvajanje dvije stvari koje je konsenzus nakon 1990. godine spojio: integracija i sigurnost nisu ista stvar. Iran je izgradio ekonomiju koju je neobično teško slomiti, ali je, iz istih razloga, u njoj neobično teško ostvariti rast. MMF predviđa rast od 3,2 posto za 2027. godinu, što je oporavak s najniže tačke, a ne rješenje problema.

Moglo bi se reći i direktnije: sankcije su zaustavile iranski razvoj i istovremeno ga učinile otpornijim. Zemlji je uskraćena decenija rasta, a zauzvrat joj je data tolerancija na kaznu kakvu posjeduje malo koja otvorena ekonomija.

Za svakoga ko ekonomski pritisak koristi kao sredstvo prisile, ovo je saznanje s kojim se vrijedi suočiti. Odsustvo kolapsa nije dokaz da će pritisak uskoro uroditi plodom. To je dokaz da je 15 godina pritiska već izgradilo mehanizme koji taj pritisak sada amortiziraju.