Odlukom predsjednice Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične tribunale (IRMCT), Graciele Gatti Santana, odbijen je zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu Ratka Mladića. Bivši  komandant Vojske Republike srpske, pravosnažno osuđen na doživotni zatvor, time je trebao ostati na izdržavanju kazne uprkos argumentima odbrane o teškom zdravstvenom stanju i humanitarnim razlozima. U obrazloženju odluke, predsjednica Santana navodi da, iako je Mladićevo zdravlje ozbiljno narušeno, "interesi pravde" i sama težina doživotne kazne nadvladavaju te okolnosti, piše Stav.ba.

Sudsko vijeće od pet sudija ostalo je podijeljeno po ovom pitanju: troje sudija, Aminatta Lois Runeni N’gum, Seymour Panton i Mustapha El Baaj, bilo je protiv puštanja, dok su Alphons Orie i Prisca Matimba Nyambe bili za. Ovim je stavljena administrativna tačka na pokušaj revizije statusa čovjeka čiji je životni put, od ranog djetinjstva do presude, bio neraskidivo vezan za ideologiju sile i instrumentalizaciju lične tragedije. U međuvremenu, stigla je informacija da je ovaj krvnik i preminuo u 85. godini. 

Hronologija njegovog pravnog epiloga kreće hapšenjem u Srbiji 2011. nakon 16 godina skrivanja, prvostepeno je osuđen 2017, da bi presuda za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja postala konačna 2021. godine. Ipak, administrativni i sudski spisi samo su formalni okvir za biografiju koja je suštinski oblikovana daleko prije rata u Bosni i Hercegovini.

Ključni element Mladićevog narativa, koji je i sam često koristio u javnim nastupima, bila je smrt njegovog oca Neđe, partizanskog borca poginulog 1945. u napadu na rodno selo Ante Pavelića, Bradinu kod Konjica. Ta činjenica, da je odrastao kao sin palog borca kojeg su ubile ustaše, postala je ideološki kapital koji je Mladić decenijama kasnije koristio za homogenizaciju svojih trupa i opravdavanje vojnih operacija. Njegova izjava iz Srebrenice jula 1995. o "osveti Turcima na ovom prostoru", pravi je primjer miješanja lične i kolektivne traume, kao i različitih historijskih narativa, u jedinstven poziv na nasilje.

Odrastanje u siromaštvu u selu Božanovići kod Kalinovika nosi i drugi, manje poznat paradoks. Prema biografskim podacima, kao beba je zajedno s roditeljima obolio od tifusa, a život su mu spasili italijanski vojnici, pripadnici okupacionih snaga sila Osovine, koji su porodici donijeli lijekove. Decenijama kasnije, isti taj čovjek pokazivao je otvoreno neprijateljstvo prema stranim trupama, posebno onima iz sastava UNPROFOR-a, uključujući i italijanske vojnike, tretirajući ih kao direktnu prijetnju. Ta transformacija ostaje jedna od zagonetki njegove ličnosti, ali i svjedočanstvo o snazi ideološke indoktrinacije unutar Jugoslovenske narodne armije, sistema koji ga je u potpunosti formirao.

Najdublji rez u njegovoj privatnoj historiji desio se 24. marta 1994. godine, kada je njegova kćerka Ana, studentica medicine, pronađena mrtva u porodičnom stanu u Beogradu. Zvanična istraga utvrdila je da je riječ o samoubistvu izvršenom iz Mladićevog omiljenog pištolja, trofeja sa Vojne akademije. Ratko Mladić tu verziju nikada nije prihvatio, insistirajući na teoriji da su je ubile strane obavještajne službe. Međutim, u javnosti i među analitičarima preovladava uvjerenje da je Ana Mladić počinila samoubistvo nakon što je, tokom putovanja u Moskvu, od svojih kolega saznala za stvarne razmjere zločina koje njen otac sprovodi u Bosni i Hercegovini. Mnogi biografi tvrde da ga je ova porodična tragedija dodatno radikalizovala, učvrstivši njegovo uvjerenje da vodi pravedan rat protiv cijelog svijeta.

Njegov odnos s političkim vrhom u Beogradu, prvenstveno sa Slobodanom Miloševićem, također je bio opterećen nepovjerenjem. Kasnije objavljeni transkripti i diplomatski dokumenti otkrili su da je Milošević u povjerljivim razgovorima Mladića opisivao kao "ludaka" i oficira kojeg je teško kontrolisati. Ipak, isti taj sistem omogućio mu je 16 godina dugo bjekstvo. Suprotno mitu o skrivanju po šumama i pećinama, Mladić je do 2003. godine bio pod zaštitom Vojske Jugoslavije, živio je u vojnim objektima, primao penziju i pojavljivao se na javnim mjestima.

Njegovo hapšenje u selu Lazarevo 2011. godine, pod lažnim imenom Milorad Komadić, nije bilo rezultat efikasnosti sistema, već snažnog političkog pritiska Evropske unije. Odluka Mehanizma u Hagu, stoga, ne predstavlja samo administrativni kraj jedne biografije, već i konačnu presudu sistema koji je, nakon godina zaštite, istog čovjeka isporučio pravdi, potvrđujući da težina počinjenih zločina nadilazi svaku ličnu okolnost.