U julu 1995. snage Vojske Republike Srpske zauzele su zaštićenu zonu Srebrenica, nakon čega je ubijeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Godinama kasnije sudovi su kroz dokumente, masovne grobnice, svjedočenja i presretnute razgovore rekonstruisali način na koji je genocid organizovan i proveden, piše Express.hr.

Jedan od ključnih dokumenata koji je prethodio padu enklave bila je Direktiva 7, koju je predsjednik entiteta RS Radovan Karadžić izdao 8. marta 1995. godine.

Genocidni srpski koljač Ratko Mladić

U njoj je Drinskom korpusu naređeno da fizički razdvoji Srebrenicu i Žepu i "planiranim i osmišljenim borbenim operacijama stvori nepodnošljivu situaciju totalne nesigurnosti, bez nade u daljnji opstanak ili život za stanovnike Srebrenice i Žepe".

Haški tribunal je kasnije zaključio da takav jezik jasno pokazuje namjeru da se bošnjačko stanovništvo prisili da napusti enklave.

Direktiva je predviđala i ograničavanje humanitarne pomoći i logističke podrške UNPROFOR-u, uz nastojanje da se izbjegne međunarodna osuda.

Operacija "Krivaja 95" počela je 6. jula 1995. godine.

Vujadin Popović i Ljubiša Beara: Osuđeni na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici

Snage VRS-a napredovale su prema Srebrenici, a hiljade stanovnika potražile su utočište u Potočarima kod baze nizozemskog bataljona UN-a.

Do 11. jula snage VRS-a ušle su u grad.

Ratko Mladić tada je pred kamerama izgovorio poznatu izjavu o "osveti Turcima", nakon čega je počelo sistematsko razdvajanje muškaraca i dječaka od žena, djece i starijih.

Žene, djeca i stariji prisilno su prevezeni prema teritoriji pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine, dok su hiljade muškaraca i dječaka zadržane i odvedene na različite lokacije na području Bratunca i Zvornika.

Presretnuti razgovori o ubistvima

Presretnute vojne komunikacije postale su jedan od važnih izvora za rekonstrukciju događaja.

Posebno je značajan razgovor od 15. jula 1995. godine između Ljubiše Beare, načelnika sigurnosti Glavnog štaba VRS-a, i generala Radislava Krstića.

Beara je tražio dodatne ljude.

U jednom trenutku rekao je: "Ja ne znam šta da radim, Krle, najozbiljnije ti kažem. Ima još 3.500 paketa koje moram da razdijelim, a nemam rješenja."

Krstić mu je odgovorio da će vidjeti šta može učiniti.

Haški tribunal je ovaj razgovor razmatrao u kontekstu masovnih pogubljenja koja su u tom trenutku još trajala.

Sudska prezentacija dokaza iz predmeta Srebrenica navodi da je smisao razgovora bio Bearin pokušaj da dobije ljude koji bi pomogli u operacijama ubijanja.

Beara je kasnije pravosnažno osuđen na doživotni zatvor zbog svoje uloge u genocidu.

Radislav Krstić je 2001. prvostepeno postao prva osoba koju je Haški tribunal osudio za genocid i tada je dobio 46 godina zatvora. Žalbeno vijeće kasnije je zaključilo da je pomagao i podržavao genocid te mu smanjilo kaznu na 35 godina.

Još jedan važan razgovor zabilježen je 13. jula 1995. oko 20:10 sati.

Miroslav Deronjić kontaktirao je političko rukovodstvo na Palama i naveo da se u Bratuncu nalazi oko 2.000 zarobljenika.

Preko posrednika mu je prenesena poruka Karadžića: "Sva roba mora biti smještena u magacine prije dvanaest sutra."

Potom mu je dodatno rečeno: "Ne u magacine tu, nego negdje drugo."

Deronjić je pred Tribunalom potvrdio razgovor.

Srpski ratni zločinci: Od gore lijevo - Vujadin Popović, Ljubiša Beara, Drago Nikolić, Ljubomir Borovčanin i Vinko Pandurević (dolje lijevo)

Pročitajte više na: https://express.24sata.hr/top-news/prisluskivali-karadzica-i-mladica-neka-radi-snajper-samo-u-meso-33751 - express.24sata.hr

Sud je utvrdio da je u tom periodu već počelo masovno ubijanje zarobljenih Bošnjaka, uključujući ubistva više od hiljadu muškaraca u skladištu u Kravici 13. jula.

Međutim, treba biti oprezan s tvrdnjom da je sud u svakom slučaju izričito utvrdio da riječ "roba" sama po sebi predstavlja šifru za nalog za likvidaciju.

U presudi Popoviću i drugima navedeno je da je Deronjić prvobitno svjedočio da je poruku razumio kao premještanje zarobljenika iz Bratunca, dok se razgovor razmatrao zajedno sa širim nizom dokaza o ubistvima.

Presretnute komunikacije korištene su i u predmetima vezanim za opsadu Sarajeva.

Tužilaštvo je na suđenju Mladiću reproduciralo snimak na kojem on nalaže djelovanje po Velešićima i Pofalićima, uz obrazloženje da tamo "nema mnogo srpskih stanovnika".

Pretresno vijeće je na kraju utvrdilo da su pripadnici Sarajevsko-romanijskog korpusa namjerno snajperski i artiljerijski napadali civile i da je primarni cilj kampanje bio širenje terora među stanovništvom Sarajeva.

Zbog toga je preciznije osloniti se na pravosnažni zaključak suda nego na komentatorske formulacije poput toga da snimci "ogoljuju hladnokrvnog mikromenadžera terora".

Dnevnici postali važan dokaz

Veliku pažnju izazvalo je i otkriće Mladićevih ratnih bilježnica.

Srbijanske vlasti su 23. februara 2010. godine tokom pretresa stana njegove supruge pronašle 18 bilježnica s više od 3.000 stranica rukom pisanih zapisa, kao i prateće audio i video materijale.

Tužilaštvo je tada procijenilo da bilježnice sadrže izuzetno vrijedne informacije, a dijelovi su kasnije uvedeni u dokazni materijal u više haških predmeta.

Nezavisni vještak za rukopis naknadno je zaključio da su bilješke napisane istom rukom kao drugi pouzdano identificirani Mladićevi dokumenti.

Bilježnice pokrivaju period od 1991. do 1996. godine i sadržavaju zabilješke sa sastanaka i razgovora s vojnim i političkim funkcionerima.

Međutim, nije opravdano tvrditi da odsustvo određenih bilješki iz ključnih dana jula 1995. dokazuje da ih je Mladić namjerno sakrio jer je znao koliko ga mogu kompromitovati.

Za takav zaključak nema javno utvrđenog sudskog dokaza.

Dnevnici jesu postali važan dokazni materijal, ali interpretaciju razloga zbog kojih pojedini periodi nisu detaljno dokumentovani treba ostaviti kao pretpostavku, a ne činjenicu.

Slično vrijedi i za pojedine dramatične presretnute razgovore koji su godinama kružili u javnosti.

Poznati navod "Pobij sve" koji se pripisivao Krstiću nije bio dio dokaznog materijala na kojem se zasnivala njegova prvostepena presuda.

Pretresno vijeće je izričito naglasilo da snimak razgovora od 2. augusta 1995. godine nije prihvaćen kao dokaz i da se nije moglo pouzdano utvrditi njegovo značenje niti identitet glasa.

To, međutim, nije promijenilo ukupni sudski zaključak.

Na osnovu velikog broja drugih presretnutih razgovora, vojnih dokumenata, svjedočenja, forenzičkih nalaza i masovnih grobnica, međunarodni sudovi utvrdili su da je u Srebrenici počinjen genocid i detaljno rekonstruisali njegovu organizaciju.

Pravosnažne presude pokazuju da masovna ubistva nisu bila niz nepovezanih incidenata, nego organizovana operacija u kojoj su učestvovali pripadnici više vojnih i policijskih struktura.

Upravo zato su presretnuti razgovori ostali toliko važni: ne zato što svaki pojedinačni citat sam za sebe dokazuje cijeli zločin, nego zato što se uklapa u široku mrežu međusobno potvrđujućih dokaza.

Izvor: Express / Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju / Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove