Ratni zločinac Ratko Mladić je mrtav. Tijelo mu je još u Haagu.

Međutim, njegovo ime je na ulicama gradova u Srbiji i dobrom dijelu Bosne i Hercegovine. Na muralima. Majicama. Zastavama. U pjesmama. 

Šta je bio Ratko Mladić? Odavno utvrđeno. Sudski pravosnažno. Historijski. Istorijski. Povijesno. Kako god kažete. Odakle kod krenete, pišu Vijesti.ba.

Nikad življi narativ o zločincu

Pa kako, onda, neko može reći da je za "najbolje moguće odnose među narodima", a pri tome slaviti čovjeka presuđenog za genocid? Možemo li djecu učiti miru dok im odrasli pokazuju murale ratnog zločinca?

Dakle, problem je živi, odnosno nikad življi narativ o zločincu kojeg će Srbija s ovozemaljskog mjesta zločina ispratiti uz državne počasti. Mladića pretvaraju u heroja. Presudu u zavjeru. Žrtve u statistiku. A zločin u "drugu stranu priče".

Ne postoji druga strana priče kada govorimo o genocidu i drugim brojnim (Mladićevim) ratnim zločinima. Postoje činjenice. Postoje žrtve. Postoje presude.

Traži se minimum ljudskosti. Ona, nažalost, kod nas proteklih dana apsolutno ne postoji. Jer, o minimumu ljudskosti ne možemo pričati kada se čovjek osuđen za genocid pretvora u simbol nacionalnog ponosa.

Borba za istinu

Riječ je o opasnoj ideologiji. Ideologiji mita i patološke laži koja treba da odgaja nove generacije.

Zamislite dijete. Ima deset godina. Ne zna ništa o ratu. Ne zna šta je Srebrenica. Ne zna šta se desilo u Prijedoru, Višegradu, Foči, Škabrnji... Ne zna šta je opsada Sarajeva, Bihaća, Goražda... Ne zna ko je Mladić. I onda vidi mural. Veliki lik. Uniforma. Ime. Osmijeh. Poruka da je bio heroj.

Šta će to dijete pomisliti?

Zato je borba za istinu, borba za djecu.

Djecu svih nas.