Od jednostavne udubine u zemlji do složenih visećih konstrukcija, ptičja gnijezda pokazuju ogromnu raznolikost. Nova velika analiza pokazala je da klima, vegetacija, predatori i veličina ptice zaista imaju utjecaj, ali da ni zajedno ne objašnjavaju najveći dio globalnih razlika u arhitekturi gnijezda.

Studiju je predvodio Michał T. Jezierski sa Univerziteta u Birminghamu, zajedno s istraživačima iz Oxforda, Nottinghama i drugih institucija.

Objavljena je 29. oktobra 2025. godine u časopisu Proceedings of the Royal Society B.

Istraživači su prikupili podatke za više od 10.000 postojećih vrsta ptica, a za detaljnu statističku analizu mogli su koristiti 3.685 vrsta za koje su imali potpune podatke o gnijezdu i okolišu.

Posmatrali su pet glavnih osobina: da li je gnijezdo u šupljini, kakvu strukturu ima, gdje je smješteno, kako je pričvršćeno i na kojoj se visini nalazi.

U modele su zatim uključili klimatske faktore, vegetaciju, potencijalne predatore, život na otocima, tjelesnu masu i evolucijsko srodstvo vrsta.

Rezultat je pokazao da je klima povezana s arhitekturom gnijezda više nego analizirani biotički faktori, ali i da ogroman dio razlika među vrstama ostaje neobjašnjen.

To ne znači da okoliš nije važan.

Naprotiv, autori naglašavaju da su pronašli globalni utjecaj okoliša na evoluciju gnijezda, ali da osobine koje se danas najčešće bilježe možda nisu dovoljno detaljne da uhvate sve veze između gnijezda i sredine u kojoj ptice žive.

Od rode do viseće vrećice

Koliko se ptičje strategije razlikuju dobro se vidi i na vrstama prisutnim u Hrvatskoj.

Bijela roda (Ciconia ciconia) godinama može koristiti isto gnijezdo, kojem svakog proljeća dodaje novi materijal.

Takva gnijezda s vremenom postaju veoma velika i teška, posebno kada se decenijama nalaze na istom dimnjaku, krovu ili drugoj konstrukciji.

Procjene iz Hrvatske govore o približno 1.100 do 1.300 gnijezdećih parova, a oko 550 parova tradicionalno se vezuje za područje uz Savu.

Sasvim drugačiju strategiju ima sjenica mošnjarka (Remiz pendulinus).

Ona gradi karakteristično zatvoreno, viseće gnijezdo od mekanih biljnih vlakana, pričvršćeno za tanke grane, često u blizini vode.

Takvo gnijezdo izgleda gotovo poput male vreće s bočnim ulazom i predstavlja jednu od vizuelno najupečatljivijih konstrukcija među evropskim pticama.

Još neobičniji primjer daju australski megapodi.

Vrste poput pjegave kokošine (Leipoa ocellata) ne griju jaja klasičnim sjedenjem na njima, nego ih polažu u velike humke zemlje i raspadajućeg biljnog materijala.

Toplina koja nastaje raspadanjem vegetacije pomaže inkubaciji jaja.

U Južnoj Americi porodica Furnariidae, poznata kao pećarke, pokazuje još veću raznovrsnost.

Neke vrste prave karakteristična zatvorena gnijezda od blata, dok druge koriste šupljine, pukotine ili sasvim drugačije konstrukcije.

Upravo Furnariidae autori nove studije navode kao primjer porodice unutar koje se mogu pronaći gnijezda od zatvorenih konstrukcija i čašastih oblika do jednostavnih platformi.

To pokazuje zašto nije dovoljno reći da jedna vrsta gradi određeno gnijezdo samo zato što živi u određenoj klimi ili zato što tamo postoje određeni predatori.

Čak i relativno blisko srodne vrste mogu koristiti potpuno različite strategije.

Odgovor možda kriju detalji

Autori smatraju da jedan dio problema može biti u načinu na koji nauka opisuje gnijezda.

Velike globalne baze uglavnom svode njihovu arhitekturu na nekoliko kategorija – primjerice šupljina ili otvoreno gnijezdo, čaša ili platforma, tlo ili vegetacija.

U ovoj studiji korištene su upravo takve široke osobine jer se jedino za njih mogu prikupiti podaci za hiljade vrsta.

Ali dvije konstrukcije koje se u bazi vode pod istom kategorijom u stvarnosti mogu biti veoma različite.

Mogu se razlikovati po debljini zida, izolaciji, vrsti materijala, položaju ulaza, zaštiti od kiše, načinu pričvršćivanja ili mikroklimi koja vlada nekoliko centimetara oko jaja.

Autori zato zaključuju da buduća istraživanja trebaju uključiti širi spektar osobina gnijezda i detaljnije okolišne podatke.

Važno ograničenje same studije jeste i to što nije analizirala razlike među pojedincima iste vrste.

Kada je kod određene vrste postojalo više načina gniježđenja, istraživači su u pravilu bilježili najčešću strategiju, upravo kako nejednaka količina dostupnih podataka ne bi iskrivila globalnu analizu.

To ostavlja prostor za još jedno zanimljivo pitanje – koliko ptice uče i koliko pojedine jedinke imaju vlastite navike pri gradnji.

Eksperimentalna istraživanja na vrstama poput zebrica već su pokazala da izbor materijala nije uvijek potpuno krut i genetski unaprijed određen.

Ptice mogu mijenjati izbor materijala na osnovu iskustva, dostupnosti i fizičkih ograničenja.

Zbog svega toga zaključak nove studije nije da su ptičja gnijezda “neobjašnjiva”.

Mnogo je preciznije reći da jednostavna univerzalna formula koja bi iz klime, predatora i staništa predvidjela kakvo će gnijezdo neka ptica graditi – zasad ne postoji.

Poznati okolišni faktori ostavljaju jasan evolucijski trag, ali hiljade vrsta pokazuju da priroda može doći do funkcionalnog rješenja na mnogo različitih načina.

Upravo je to najveća vrijednost istraživanja.

Umjesto konačnog odgovora, ono je pokazalo koliko još detalja o jednoj od najpoznatijih životinjskih građevina naučnici tek trebaju izmjeriti.

Izvor: Proceedings of the Royal Society B / University of Birmingham / PubMed / Environmental Protection and Energy Efficiency Fund Croatia