Uskoro dolazi vrijeme donošenja ključnih strateških odluka geopolitičkih teškaša i na evropskom i na globalnom nivou. To se jasno vidi po ubrzanom pogoršanju i odranije krajnje napetog, vojnog i sigurnosnog stanja, koje izmiče kontroli odnosno upravljivosti. Pokrenuti su rizični geopolitički procesi, u čijoj su pozadini većinom finansijski interesi ključnih elita koji su u međuvremenu pretvoreni u nacionalne interese radi lakše provedbe. Ti su procesi došli u fazu u kojoj više nema prostora ni za kalkulacije ni za manipulacije, jer je vidljivo da se nijedna od sukobljenih strana u tom neviđenom globalnom “spektaklu” ne namjerava povući.

• Istok (predvođen Kinom i Rusijom): Glavni cilj je promjena dosadašnjeg unipolarnog svjetskog poretka u multipolarni.

• Zapad: Cilj je zadržati svoju dominaciju svim raspoloživim sredstvima, ako je ikako moguće bez neposrednog uvlačenja u vojni sukob s Istokom.

Jednu od takvih strateških odluka, kada je riječ o rješenju sukoba s Iranom, prošlog ponedjeljka je donijela Trumpova administracija. Pokrenula je historijski neviđene ekonomske sankcije, koje bi trebale zagušiti tu zemlju i natjerati je da prihvati američke uslove za završetak rata. Pritom se te sankcije u značajnoj mjeri oslanjaju na kažnjavanje drugih država svijeta ako nastave saradnju s Teheranom po bilo kojem osnovu.

Toj strateškoj odluci Trumpove administracije svakako treba dodati i uvođenje carine od 50 posto Kanadi na određene proizvode u vrijednosti od 20 milijardi dolara, što je potez koji će imati dalekosežne posljedice. S druge strane, u Evropskoj uniji ponovo se počinju na pijedestal uzdizati prijedlozi o nužnosti iskorištavanja zamrznute ruske aktive u belgijskom depozitaru Euroclearu za pomoć Ukrajini, zaobilazeći belgijski veto. Riječ je o približno 300 milijardi eura, čiji je pokušaj oduzimanja prošle godine neslavno propao, što je rezultiralo odobrenjem 90 milijardi kredita EU-a za pomoć Kijevu. Glasnogovornik ruskog predsjednika Dmitrij Peskov upozorio je da će u tom slučaju Rusija pokrenuti sve moguće pravne mehanizme za sprečavanje tih postupaka i kažnjavanje odgovornih.

Međutim, uprkos svemu navedenom, ključna je vijest ipak bio iznenadni dolazak u Moskvu direktora CIA-e Johna Ratcliffea transportnim avionom američkih oružanih snaga. Mediji su mu pridali veliku pažnju, i to s razlogom.

Najniži nivo

Odnosi između Rusije i Zapada nikada nisu bili gori, čak ni u vrijeme Hladnog rata prošlog vijeka, vjerovatno s izuzetkom Berlinske krize, koja je ipak bila neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata. Tada su procesi širenja interesa dva suparnika – demokratskog Zapada na čelu sa SAD-om i komunističkog bloka predvođenog SSSR-om – bili u punom jeku, sve do definiranja konačnih linija razdvajanja koje nijedna strana nije smjela prelaziti. Ovoj krizi treba pridodati i Kubansku raketnu krizu te onu s početka 80-ih godina XX vijeka, povezanu sa sovjetskim razmještanjem nuklearnih raketa srednjeg dometa SS-20 na svoje zapadne granice, kao i namjerama SAD-a da razmjesti svoje modernizirane rakete iste vrste, Pershing II, u Zapadnu Njemačku. Ali tada su, uprkos svemu, postojali određeni mehanizmi ograničenja poteza i međusobna komunikacija na političko-diplomatskom nivou za sprečavanje ili brzo zaustavljanje neželjenih kriznih situacija.

Međutim, danas svjedočimo paradoksu: potencijalne krizne situacije se stvaraju potpuno svjesno, namjerno. Ruku na srce, sada ih stvara prije svega Evropa, čije su elite odlučile ukrajinski rat karakterizirati kao svoju egzistencijalnu prijetnju. Isto je učinila i Rusija nedugo nakon pokretanja invazije, iako nije napala nijednu članicu NATO-a, već zemlju koja to nije bila, kao što nije bila ni članica EU. Drugim riječima, nije bilo ni potrebe niti pravnog osnova za pokretanje procesa iz čuvenog člana 5. NATO saveza – “svi za jednog, jedan za sve“. A upravo je on sada gotovo na djelu. Cijela se priča u Evropi vrlo brzo svela na to kako je nakon Ukrajine kao nova žrtva Putinovog režima na redu neka Rusiji susjedna evropska zemlja, članica NATO-a.

Procesi su pokrenuti i sada su teško zaustavljivi, zbog čega i jesmo tu gdje jesmo – pred početkom velikog kontinentalnog rata. Naime, ubrzano se brišu granice između hibridnog i stvarnog rata, jer sada, osim Ukrajine, i Rusija gori u plamenu zapadnih raketa i dronova.

Pandorina kutija

London je nedavno potvrdio, štaviše, gotovo se javno pohvalio, kako je Ukrajina počela koristiti britanske dronove koji su joj isporučeni za napade u dubinu ruske teritorije, gdje više i ne postoji sigurna regija koju oni ne mogu gađati.

Nikakve izjave nisu bile dovoljne za promjenu ponašanja Londona, pa ni najnovija izjava Vladimira Putina da Ukrajina svojim udarima “otvara Pandorinu kutiju“ te da joj zbog toga “slijedi katastrofa“. Ignorirane su i izjave Putinovog glasnogovornika Dmitrija Peskova, koji je, nakon najave britanskog premijera da će Kijevu isporučiti nacrte za proizvodnju savremenih raketa Storm Shadow, rekao kako ruske “oružane snage provode relevantne radove, prikupljaju relevantne podatke kako bi identificirale mjesta proizvodnje takvih projektila, mjesta proizvodnje druge vojne opreme te da poduzimaju mjere za uništavanje tih mjesta”. Kao da su prečuli i izjave šefa ruske diplomatije Sergeja Lavrova, koji je rekao da je Velika Britanija ovime prešla granice i postala neposredni učesnik rata protiv Rusije, a time i neprijatelj, sa svim posljedicama koje iz toga mogu proizaći. Ništa od toga nije pomoglo ni u smislu ublažavanja ratne retorike ni u smislu pokretanja deeskalacijskih poteza.

Na obilježavanju Dana nezavisnosti Ukrajine i na sastanku tzv. Koalicije voljnih koji je u Kijevu održan istom prigodom, novi britanski premijer Andy Burnham preuzeo je kormilo tog formata u svoje ruke. Naime, francuski predsjednik Emmanuel Macron zaokupljen je problemima sa izborima u svojoj zemlji i mogućom pobjedom radikalne desnice, a on na vlasti ostaje još deset mjeseci, pa nikakve nove obaveze Francuske u sklopu te koalicije ne može ni preuzeti.

S druge strane, njemački kancelar Friedrich Merz postao je istinska “šepava patka“, suočen s ogromnim unutrašnjim problemima u zemlji zbog kojih se sve više smatra da su prijevremeni parlamentarni izbori neizbježni, možda već i iduće godine.

Iznenadna posjeta

Ni Macronu ni Merzu niko ne može pozavidjeti na trenutnom nivou popularnosti među svojim građanima. Ali zato svježi, novopečeni britanski premijer sada ima odriješene ruke u smislu odlučujućeg utjecaja na “Koaliciju voljnih“. Zato i nije čudno što je u Kijevu najavio novu pomoć Ukrajini do njene konačne pobjede. Još uoči dolaska u Kijev rekao je kako će njegova zemlja, dobivši odobrenje od Francuske, isporučiti Ukrajini svu potrebnu tehničku dokumentaciju kako bi ona mogla samostalno proizvoditi savremene i visokoprecizne krstareće rakete Storm Shadow/SCALP.

U tom se smislu možda može povući i paralela s obećanjem Donalda Trumpa, izrečenim na nedavnom samitu NATO-a u Ankari, da će SAD Kijevu dati licencu za proizvodnju raketa presretača za sistem PRO Patriot (od čega je, međutim, vrlo brzo odustao iako to izričito nije rečeno).

Međutim, ovdje je važno šta o svemu tome misli Kremlj. Zbog toga ne iznenađuje previše izjava Dmitrija Peskova od 27. augusta, dva dana nakon dolaska direktora CIA-e u Moskvu, da će odgovor na napade Ukrajine u dubinu Rusije biti razoran.

Zašto je John Ratcliffe, direktor CIA-e, stigao u Moskvu, ključno je pitanje kojim su se bavili zapadni mediji. Najprije treba reći kako je sam Trump tog istog dana kad je šef CIA-e stigao u Rusiju njegov posjet nazvao “rutinskim putovanjem”, izrazivši nadu da će od toga nešto biti. Uz to, odbacio je sugestije novinara da je putovanje povezano s Putinovom namjerom da testira odlučnost NATO-a, sa sankcijama protiv Irana ili mogućim ruskim napadom na Veliku Britaniju. “Ništa od navedenog”, izjavio je američki vođa. Dodao je kako Washington intenzivno radi na pronalasku rješenja za završetak rata.

Veliki utjecaj

S druge strane, Peskov je odmah dao do znanja da se Ratcliffe nije sastao s Putinom, nego da je riječ o kontaktima između obavještajnih službi dviju država, pri čemu je odbio precizirati je li prenesena ikakva Trumpova poruka ruskom vođi. Trumpove su riječi najbliže istini, iako mediji ukazuju na navodne dramatične poruke koje je Putinu prenio direktor CIA-e, inače tvrdolinijaš i zagovornik jačanja američke pomoći Ukrajini te snažnije konfrontacijske politike prema Rusiji.

Mediji nagađaju da se razgovor fokusirao na mogući sukob između Rusije i zemalja NATO-a kroz sljedeće ključne tačke:

• Upozorenje Moskvi: Jačanje nezadovoljstva Washingtona ako Rusija ne prilagodi svoje sadašnje uslove za završetak rata onim američkim i evropskim.

• Američki kompromis: Spoznaja tvrdolinijaša o odlučnosti Moskve, zbog čega su postali skloniji uvažavanju ruskih gledišta i istinskom dijalogu umjesto nastupa s pozicije sile. Moguće je predlaganje obustave dostave američkih obavještajnih podataka Kijevu kako bi ga se prisililo na kooperativnost i prihvatanje sporazuma Trumpa i Putina sa samita na Aljasci.

• Iranska trampa: Posjet se sagledava i u kontekstu rata s Iranom, s obzirom na veliki utjecaj Moskve na Teheran.

• Sprečavanje otvorenog rata: Opasan razvoj napetosti između Rusije i Evrope može eskalirati u otvoreni rat zbog ubrzanog brisanja granica između hibridnog i pravog oružanog sukoba.

Specifičan slučaj

Moskva na to već duže vrijeme jasno upozorava, ali sada sve otvorenije, i prijeti svojim potezima vojne prirode na tlu Evrope. To pak širom otvara vrata i za mogući sukob Rusije s NATO-om u cjelini, što znači i sa SAD-om. Ovo posljednje nipošto nije u interesu ni Moskve ni Washingtona i sasvim je jasno da to ni jedna ni druga strana ne želi.

Dakle, sastanak u Moskvi sigurno je bio dinamičan i zanimljiv. Nažalost, informacije o tome šta je ko kome rekao i koje je poruke prenio ostat će tajna, barem srednjoročno.

Pokrenuti američki neviđeni sankcijski rat protiv Irana, tzv. ekonomski dan D, u sebi nosi nešto vrlo važno: prijetnju ostalim državama svijeta izbacivanjem iz dolarskog sistema trgovine ako nastave sarađivati s Teheranom po bilo kojem osnovu, što je mjera koja se dosad nijedanput u historiji nije primijenila. O tome je u ponedjeljak opširno govorio ministar finansija Scott Bessent.

Međutim, kako je jasno da Iran u trgovinskom i energetskom smislu najviše sarađuje s Kinom, a u vojnom i s Rusijom, na koje SAD nema prevelikog utjecaja, ne iznenađuje pitanje novinara Bessentu na medijskoj konferenciji znači li to i uvođenje sankcija Kini ako nastavi saradnju s Iranom. Bessent je rekao da je Kina specifičan slučaj i da će se s njom još razgovarati. Jasno je i zašto je tako odgovorio. Peking je već dao do znanja da neće poštovati nove američke sankcije, a to je ponovio i nakon njihovog zvaničnog uvođenja. Uostalom, u septembru u Washington stiže Xi Jinping, pa bi dalje zaoštravanje odnosa između dviju megadržava taj posjet zapravo miniralo i prije njegovog početka.

Čini se da je glavna svrha Trumpovih sankcija zapravo njihovo održavanje do izbora za Kongres početkom novembra, a poslije šta bude.

Dogovoreni okvir

Zato i nije čudno što je Bloomberg prošle sedmice napisao kako evropski saveznici ne vjeruju previše Trumpovim planovima za pokoravanje Irana. S druge strane, Axios je 25. augusta naveo kako je Marco Rubio rekao da je osnovni zahtjev SAD-a prema Iranu otvaranje Hormuškog tjesnaca za slobodnu plovidbu i da se to želi osigurati ekonomskim pritiskom, bez vojnih operacija, i održavanjem pomorske blokade Irana, uz propuštanje određenih brodova uz južnu stranu tjesnaca.

Međutim, kako javljaju mediji, prošle sedmice je u Teheran stigao omanski ministar vanjskih poslova. Razgovarao je s iranskim kolegom o uspostavi zajedničkog iransko-omanskog mehanizma za reguliranje prometa Hormuškim tjesnacem. I to uprkos činjenici da je upravo zbog toga, samo desetak dana ranije, Trump Omanu zaprijetio neviđenim razaranjem.

Oman je decenijama neutralni igrač na Bliskom istoku, svojevrsna bliskoistočna Švicarska, čest posrednik između raznih suprotstavljenih strana, zbog čega ima veliki ugled u regiji, ali i u Evropi i SAD-u. Drugim riječima, jedan mali Oman je na neviđen način ignorirao Trumpovu prijetnju poslavši svog ministra ravno u Teheran da učini ono što Trump nikako ne želi.

Tamo su se dvije zemlje dogovorile o okviru nove brodske rute kroz Hormuški tjesnac, koja bi zatvorila trenutnu južnu rutu duž omanske obale o kojoj je govorio Rubio. Zamjenik iranskog ministra vanjskih poslova Kazem Gharibabadi rekao je 25. augusta da će privremeni aranžman usmjeravati plovila koja ulaze u zaljev kroz iranske vode, dok će odlazni dio prolaziti kroz iranske i omanske teritorijalne vode. “Južna traka bit će zatvorena”, rekao je Gharibabadi, ne navodeći vremenski okvir. Zamjenska ruta bi bila privremena, a Iran i Oman bi potom vodili razgovore “o novoj stalnoj ruti u roku od 30 do 60 dana”, rekao je, a vijest je 26. augusta objavio specijalizirani medij Argus.

Novostečena moć

Iranski zvaničnici su izjavili da bi potpuno ponovno otvaranje ovisilo o tome da li će Washington priznati ono što Teheran opisuje kao prošle greške i ispuniti obaveze prema sada ukinutom memorandumu o razumijevanju, koje uključuju ukidanje sankcija, oslobađanje iranskih sredstava zamrznutih sankcijama i prekid pomorske blokade zemlje. Teheran također zahtijeva prekid izraelskih napada na Liban i američkih napada na grupe povezane s Iranom.

U magazinu The Atlantic, u članku pod naslovom “Iran Unleashed”, autor Robert Kagan piše o novom rasporedu snaga na Bliskom istoku i tvrdi da nakon rata koji su pokrenuli SAD i Izrael protiv Irana, dominantna sila u tom dijelu svijeta više neće biti ni SAD ni Izrael, nego upravo Iran.

Kagan predviđa propast Trumpovog pokušaja da ekonomskim pritiskom dođe do pobjede. “Iluzorna je ideja da će Iran, nakon što je preživio i vojne napade i sankcije, sada podleći samo sankcijama”, napisao je. Dalje tvrdi da će Iran iskoristiti svoju novostečenu moć za izgradnju nuklearnog oružja, ali kontrola nad Hormuškim tjesnacem još je važnija.

Navodi kako se svijet decenijama brine o tome šta bi Iran mogao učiniti ako dobije nuklearno oružje. Sada bi se trebao brinuti o nečemu još značajnijem: Iranu koji je porazio Sjedinjene Američke Države, koji se više ne boji američkog napada i koji kontrolira pristup Perzijskom zaljevu. Samo nuklearno oružje nikada ne bi moglo dati Iranu takvu moć – smatra Kagan. Pritom napominje da je upravo neuspjeli rat SAD-a i Izraela s Iranom dao Teheranu takvu moć.

Podsjećam kako Kagan nije bilo ko. Riječ je o ikoni američkih neokonzervativaca, utemeljitelju njihovog čuvenog think tanka “Projekt za novo američko stoljeće”, koji je bio zagovornik američke agresivne vanjske politike, pa i rata protiv Iraka Sadama Huseina.

Propao pokušaj

Taj jastreb duboke države nekima će možda biti poznatiji kao suprug bivše visoke zvaničnice State Departmenta i kuratorice ukrajinske revolucije iz februara 2014., tokom drugog mandata Baracka Obame, Victorije Nuland.

Kagan je dugo tvrdio da Iran aktivno radi na izgradnji nuklearnog oružja i da to SAD moraju spriječiti po svaku cijenu. Sada predviđa da će Trumpov pokušaj pobjede u ratu protiv Irana ekonomskim metodama propasti i de facto Trumpa optužuje i mrzi. Nekako slično kao što velikosrbi mrze Slobodana Miloševića, ne zato što je pokrenuo agresivne ratove na prostorima bivše države, nego zato što ih je izgubio.

Ovaj dio analize o ratu s Iranom možemo zaključiti sljedećom konstatacijom: Sueska kriza uništila je evropske kolonijalne sile Francusku i Englesku, a ova iranska Ameriku. Jer nakon rata s Iranom više ništa neće biti isto, ne samo na Bliskom istoku.

Piše: Zoran Meter, Dnevno.hr