Ovih dana u Bužimu je, kao i svake godine, završena manifestacija "Slobodarski dani viteškog grada Bužima". Bužimljani i njihovi gosti prisjećaju se događaja iz perioda 1992–1995. godine, a centralna ličnost tog ratnog vremena ostaje rahmetli general Izet Nanić. Za Bužimljane on nije samo heroj i komandant. On je simbol načina na koji se, i u najtežim okolnostima, može stvarati vojna prednost kada nema dovoljno ljudi, oružja i vremena, piše vojno-politički analitičar Nedžad Ahatović za Stav.ba.

Kada je 1992. godine napustio JNA kao njen oficir, Nanić se vratio u rodni Bužim i preuzeo organizaciju i komandovanje 105., a kasnije 505. bužimskom viteškom brigadom. Iza njega i njegove brigade ostale su brojne bitke, ali ono što Nanića posebno izdvaja nije samo lična hrabrost. Njegova najveća vrijednost bila je sposobnost da ograničene ljudske i materijalne resurse pretvori u efikasnu borbenu snagu.

Nanić je razvio način ratovanja koji se oslanjao na pokretljivost, iznenađenje i snažnu inicijativu nižih komandnih nivoa. Temelj njegove koncepcije bila je aktivna, odnosno ofanzivna odbrana. Za njega odbrana Bužima nije značila pasivno držanje položaja i čekanje da protivnik odluči kada će napasti. Njegova logika bila je jednostavna: braniti se tako što ćeš protivnika natjerati da se brani.

Umjesto dugotrajnog čekanja, nastojao je pravovremeno prepoznati namjeru protivnika, udariti na njegove pripreme, poremetiti raspored snaga, pomjeriti dio fronta i natjerati ga da reaguje. Kada bi protivnik počeo reagovati umjesto djelovati po vlastitom planu, inicijativa bi prelazila na drugu stranu. Upravo je to bilo od posebnog značaja na bihaćkom ratištu, gdje su snage 5. korpusa bile izložene višestrukim pritiscima, uz stalna ograničenja u ljudstvu, naoružanju i logistici.

Jedna od ključnih karakteristika Nanićevog komandovanja bila je brza koncentracija snaga na odabranoj tački. 505. brigada svoju prednost nije tražila prvenstveno u brojnosti, nego u načinu upotrebe raspoloživih snaga. Najbolji borci koncentrisani su tamo gdje je trebalo ostvariti odlučujući udar, jedinice su brzo premještane, teren je korišten kao saveznik, a napadi su usmjeravani prema slabijim tačkama protivničkog rasporeda.

Protivnik zbog toga često nije mogao pouzdano procijeniti gdje će uslijediti glavni udar. A u ratu je neizvjesnost često jednako važna kao i sama vatrena moć.

Bužimski teren dodatno je pogodovao takvom načinu ratovanja. Brda, šume, uski komunikacijski pravci i teško prohodni prostori mogli su biti prepreka, ali ih je Nanić pretvarao u taktičku prednost. Nije uvijek pokušavao protivnika pobijediti frontalnom snagom. Teren je koristio za prikrivanje kretanja, približavanje položajima, bočne udare, djelovanje manjih grupa i stvaranje utiska o prisustvu većih snaga nego što ih je stvarno bilo.

Upravo tu se vidi razlika između komandanta koji samo upravlja jedinicom i komandanta koji razumije prostor u kojem vodi rat.

Međutim, Nanićevo komandovanje nije se zasnivalo samo na terenu i taktici. Njegova posebna snaga bila je i moralna komponenta. 505. brigada izgradila je snažan borbeni identitet. To nije bila samo disciplina nametnuta komandnim lancem, već uvjerenje da se Bužim mora braniti pod svaku cijenu.

Nanić je razumio ono što mnogi vojni planovi zanemaruju – da borbena sposobnost jedinice ne zavisi samo od broja ljudi i količine naoružanja. Motivacija, disciplina, povjerenje između komandanta i vojnika i spremnost na inicijativu mogu, u određenim okolnostima, proizvesti borbenu snagu koja nadilazi samu brojčanu vrijednost jedinice.

Zbog toga je 505. brigada stekla reputaciju čvrste, pokretljive i borbeno sposobne formacije.

Nanićeva koncepcija, međutim, nije bila usmjerena samo na zauzimanje protivničkih rovova i položaja. Cilj je bio mnogo širi – poremetiti protivnički sistem. Zapovijedanje, komunikacije, logistiku, rezervne položaje i pravce dovođenja pojačanja. Drugim riječima, nije uvijek bilo najvažnije osvojiti određeni položaj. Mnogo važnije bilo je protivniku oduzeti sposobnost da organizovano djeluje.

U tome se može prepoznati svojevrsna "bužimska škola ratovanja", čiji je najistaknutiji strateg bio Izet Nanić.

Njena osnovna načela mogla bi se sažeti vrlo jednostavno: aktivna, a ne pasivna odbrana; brz i koncentrisan udar; maksimalno korištenje terena; pokretljivost važnija od masovnosti; inicijativa nižih komandnih nivoa; moral kao borbena kategorija i iznenađenje kao jedno od ključnih sredstava ratovanja.

Posmatrano iz današnje perspektive, Nanića je najpreciznije opisati kao operativno-taktičkog stratega. On nije bio strateg u klasičnom smislu državnog ili vrhovnog vojnog planiranja. Njegova najveća vrijednost bila je na nivou brigade i korpusa, gdje je uspijevao povezati obavještajne podatke, teren, moral, pokretljivost, iznenađenje, koncentraciju snaga i protivudar u jednu funkcionalnu cjelinu.

I upravo tu leži njegova najveća vojna vrijednost.

Nanić je pokazao da ograničeni resursi ne moraju automatski značiti i ograničenu borbenu sposobnost. Ako postoji inicijativa, dobro poznavanje terena, disciplina, motivacija i sposobnost brzog donošenja odluka, protivnik se može natjerati da svoju brojčanu ili materijalnu prednost ne pretvori u odlučujuću prednost na terenu.

Zato se njegov način ratovanja može sažeti u jednu rečenicu:

Ne čekati da protivnik nametne način borbe, nego vlastitom inicijativom natjerati protivnika da reaguje.

To je, možda, najvažniji vojno-strategijski amanet Izeta Nanića. Ne kao gotov recept za neki budući rat, nego kao primjer kako se u ratu razmišlja kada nemaš luksuz da biraš vrijeme, prostor i sredstva.

Zbog svega što je pokazao i uradio između 1992. i 1995. godine, Nanićeva vojna koncepcija može se proučavati kao jedan od zanimljivijih primjera manevarskog i aktivno-ofanzivnog načina ratovanja na prostoru Bosne i Hercegovine. Njegova ostavština zato nije samo u bitkama koje je vodio. Ona je i u načinu razmišljanja koji je ostavio iza sebe – da se borbena prednost ne dobija uvijek onim što imaš, nego načinom na koji ono što imaš znaš upotrijebiti.