Život pod komunizmom značio je i manjak slobode, tolerancije i svega što danas uzimo pod normalno. Upravo zbog toga diljem svijeta su se dogodile brojne revolucije koje su išle rušiti na papiru “najpošteniji” poredak. Međutim, papir je bio utopija, a realnost je bila surova i okrutna prema malom čovjeku. Obitelji su imale velike probleme, piše Dnevno.hr.

Primjer toga dogodio se tijekom praškog proljeća. Praško proljeće dogodilo se 1968. i bio je odgovor na nasilnu komunističku vladu koja je vladala u državi. Sovjeti su 21. kolovoza 1968. okupirali Prag uz obrazloženje da su oni pozvani zauzeti zemlju, izjavljujući da su lojalni čehoslovački komunisti zatražili “bratsku pomoć protiv kontra-revolucije”. Poginulo je oko 100 ljudi toga dana, a brojni su završili u zatvoru među kojima i djed junaka naše priče. Bila je to zapravo revolucija koja nije uspjela, ali se u češkoj pamti kao veliki čin hrabrosti i otpora protiv okupatora. 

 Jaromir Jagr rodio se 1972. u Kladnom, 20-ak kilometara od Praga, četiri godine nakon krvavog praškog proljeća, koje će također obilježiti njegovu karijeru. Djed Jaromir i otac Jaromir imali su obiteljsku farmu na kojoj je mali Jaromir radio od malih nogu. Djeda nikada nije upoznao, ubili su ga komunisti u zatvoru.

Teško odrastanje

Ovaj legendarni češki hokejaš imao je zbog komunista velikih problema u životu. Komunisti su 1948. godine oduzeli farmu i skoro svu stoku osim one koja im je trebala da prežive. Kolektivizacija imovine ostavila je Jagrovu obitelj na prosjačkom štapu, a ostavili su im samo malu kuću i štalu. Djed je morao raditi na sad državnim farmama, i to bez plaće. To je odbio pa je završio u zatvoru na nekoliko godina, u kojem je i preminuo.

“Nažalost ili nasreću, djed nikad nije saznao da su se Rusi vratili u Čehoslovačku. Umro je par mjeseci prije sovjetske invazije u kolovozu 1968. godine, kad su Rusi u krvi ugušili pobunu za manje od 48 sati”, rekao je Jagr, koji je obožavao Reagana zbog njegova legendarnoga govora u kojem je 1983. godine SSSR prozvao “carstvom zla”.

Sanjao je da igra u NHL-u, ali znao je da je to nemoguće već s 18 godina. Jer bio je svjetski talent. Na farmi u kojoj je radio s ocem isklesao je do kraja svoje fizički predispozicije, a u isto vrijeme je na ledu pokazivao raskoš svog talenta. S 15 je zaigrao u prvoj ligi, a već sa 16 bio je u reprezentaciji. Njegova zaluđenost SAD-om došla je do izražaja kada je Svjetsko prvenstvo bilo u Pragu, a njega je oduševio Kanađanin Mario Lemieux. Jedan od najboljih hokejaša ikada postao je idol mladom Jagru koji je rekao da će jednog dana igrati s njim u Pittsburgh Penguinsima.

Ostvario snove

Komunista više nije bilo i Jagr se s 18 godina prijavio na NHL draft i ostvario svoj san da zaigra sa svojim idolom. Napravio je na jedan doista lukav način. Izabran je kao peti pick iako je bio uvjerljivo najveći talent od svih. Kako to? “Nisu drugi klubovi previdjeli Jaromira, nego ih je on nasamario. Normalno je da uoči drafta momčadi pregovaraju s igračima na draftu, a Jaromir je svima rekao da nema još namjeru doći u NHL. Kad smo ga mi to pitali, rekao je da će doći pješice ako treba. Bili smo presretni i odabrali smo ga bez razmišljanja”, rekao Craig Patrick GM momčadi.

Početak je bio pravi horor. Nije znao jezik, nije volio školu i mučio se s učenjem jezika. Bio je na korak da se vrati doma jer svoj san je već ispunio iako bi bilo šteta velikog talenta. Međutim, tada klub radi ključnu stvar. U svoje redove dovode Jirija Hrdinu još jednog Čeha koji će nemoguće puno pomoći mladom Jagru.

Bio je čudesan igrač, ali je imao sreću da je upao u najveću momčad u povijesti Penguinsa i već u svojoj prvoj sezoni osvojio je Stanley Cup. I to ne kao gledatelj s klupe. Odigrao je 80 utakmica u regularnoj sezoni, upisao je prvih 57 poena (27 golova i 30 asistencija), a u play-offu je u 24 utakmice zabio tri i asistirao za deset golova.

Velika zvijezda

Postao je velika zvijezda, možda i najveća svoga vremena. Vječno nasmijani dječak iz Praga s neurednom fudbalerkom i lošim engleskim bio je pravi hit koji je osvajao američka klizališta, ali i javnost općenito. Svi su bili svjesni da stasa jedan od najboljih u povijesti. Živio je kod jedne obitelji, s njima učio engleski te gledajući “Bračne vode”. Bio je to period kada još nije izlazio te je najviše problema imao s policijom zbog vječne prebrze vožnje. Na terenu je bio nedodirljiv.

“Mislim da je svaki čovjek na svijetu sanjao da barem jednom u životu bude slavan, da vidi kako je to. Lagao bih kad bih rekao da mi se nije svidjelo. Bio sam strašno popularan u Pittsburghu i to me hranilo”, rekao je Jagr, kojeg su nakon jedne utakmice novinari pitali koje čokoladice najviše voli. Odgovorio je da voli KitKat i na kućnu adresu su mu počele stizati stotine KitKat čokoladica. Ako to nije dokaz njegove slave onda će vam možda biti podatak da je njegov 21. rođendan prenosila televizija. Sve što je on rekao bilo je dobro prodano. Rekao je da voli maslac od kikirija, najedanput je dobio svoj brend tog prozivoda.

Kada je drugi put osvojio Stanely Cup 1992. postalo je jasno da više nije povučeni klinac nego pravi party manijak. Te su ga godine pitali što želi nakon naslova, a Jagr je samo rekao da želi što više djevojaka i otvoreno ih je pozvao na zabavu. Izlasci i žene postali su mu velika ljubav, ali i ne veće od hokeja i zbog toga igre na terenu nikada nisu patile.

Smrt suigrača

Dobio je ključeve od dvorane, kada nije mogao spavati došao bi na led i vježbao. Nitko nikada nije bio fizički spreman kao on, niti je itko ikada toliko radio kao on i bio predan hokeju. Njegov idol otišao je u mirovinu, a on je nastavio dominirati. Napravio je senzaciju na ZOI 1998. kada je Češka u Naganu uzela zlato usprkos favoritima: SAD-u, Kanadi i Rusiji.

Međutim, u klubu više nije bilo idealno. Uzor Lemiux je otvoreno prozvao Jagra zbog slabih igara u doigravanju. Jagr nije imao problema s tim, zahvalio se i otišao. Potpisao je za Washington Capitalse. Bio je to najveći ugovor u povijesti hokeja. Washington mu je dao 77 milijuna dolara za sedam godina s opcijom produljenja za još jednu godinu. Kocka je tada bila veliki problem.

“Klađenje nije bila baš, recimo to tako, pametna odluka. Trošio sam puno vremena i novca na to, ali nisam imao druge zanimacije osim hokeja”, rekao je Jagr, koji se u Washingtonu zadržao do 2003. godine. Njegov ugovor bio je veliko opterećenje i za Capitalse, koji su tad 31-godišnjeg Jagra trejdali New York Rangersima, jedinoj franšizi koja je bila spremna preuzeti njegov ugovor uz uvjet da će Capitalsi i dalje plaćati trećinu njegove plaće.

Nešto nije bilo u redu

Ubrzo je objavio kraj NHL karijere. Otišao je u Rusiju koja mu je bila blizu doma, stigao je u Omsk koji je igrao u KHL-u. Tamo je doživio šokantnu tragediju. Tijekom utakmice protiv Vitjaža njegov 19-godišnji suigrač Aleksej Čerepanov sjeo je na klupu kraj Jagra nakon jedne izmjene. Naslonio se na leđa, zatvorio oči i potpuno problijedio. Jagr je bio jedan od prvih koji je alarmirao liječnike da nešto nije u redu. Jagr i suigrači odnijeli su ga u svlačionicu gdje su ga liječnici pokušali spasiti. Prebacili su ga u bolnicu, ali ga nisu uspjeli spasiti. Pričao je nedavno da se često sjeti tog trenutka i da suze same krenu.

Ubrzo se i vratio u NHL. Bilo je svima logično da to bude njegov klub Pittsburgh Penguinsi. Vlasnik Mario Lemieux osobno nazvao. Sasvim logičan rasplet bio je povratak u Penguinse, ali se Jagr odlučio šokirati navijače. Potpisao je za najveće rivale i smrtne neprijatelje. Heroj je postao izdajnik. “Moja odluka nije imala smisla nikome, a najmanje Lemieuxu. On je to shvatio osobno. Da sam ja navijač Pittsburga, ne bi ni meni bila jasna, ali je bila logična. Penguinsi su imali posloženu momčad i linije i ne bih imao preveliku minutažu. Želio sam otići negdje gdje ću igrati.

Igrao je još dvije godine do svoje 43. godine i dalje je bio fizički moćan. Trenirao je i dalje, ali i živio život punim plućima. Nije se ženio, mijenjao je djevojke kada je stigao. Jedna 18-godišnja manekenka prijetila mu je da će objaviti fotografiju s njim u krevetu ako joj ne plati. Jagr se nasmijao i rekao da ga boli briga.

Kupio je Rytiry, Vitezove iz Kladna, momčad u kojoj je počeo igrati hokej i u čijem rosteru je i danas: “Da nije bilo ovoga grada i ovoga kluba, ne bi bilo ni mene kao hokejaša. Tko zna što bi bilo sa mnom i kakva bih bio osoba. Ovaj grad me izgradio i osjećam da mu moram nešto vratiti.” Da nikada nije zaboravio otkuda je govori podatak da je tijekom karijere nosio broj 68, što je godina praškog proljeća.

Malo se i smirio. Ima 28 godina mlađu djevojku te više ne juri okolo. U svoje vrijeme bio je jedna od najvećih sportskih zvijezda. Na terenu jedan od najboljih ikada, a van njega jedan od luđih. Istinski sportski velikan.